Nakon što pročitate priču o Luki Klarici vjerojatno ćete se zapitati je li više izgubila hrvatska košarka ili je više dobila Katolička crkva. Jer, Luka je bio mlad i perspektivan košarkaš, igrao je na kronično deficitarnoj poziciji organizatora igre, a oko njega su se u jednom trenutku karijere, dok je igrao u mladoj reprezentaciji uz bok Bojanu Bogdanoviću..., otimali Split i Cibona. No "Čovjek snuje a Bog odlučuje" kaže narodna poslovica, pa je tako Luka spletom okolnosti odustao od košarkaške karijere i svoju budućnost i sreću pronašao u Crkvi i ljubavi prema Bogu.
Luka je rođen 20. siječnja 1989. godine u Sinju, i kao i mnogi njegovi vršnjaci krenuo je u sport. No kako kod njega baš ništa nije bilo jednostavno i lako, tako je njegova ljubav prema sportu bila podijeljena između košarke i nogometa, pa je četiri godine paralelno trenirao oba sporta. No na koncu je ipak morao izabrati, piše 24 sata.
- U petom razredu osnovne škole majka i otac rekli su mi da je došlo vrijeme da se moram opredijeliti samo za jedna sport. Igrom slučaja razgovarali smo o tome upravo na godišnjicu pogibije Dražena Petrovića, a te je večeri emitirana snimka košarkaškog finala OI u Barceloni. Bio je to okidač da se odlučim za košarku – kaže nam Luka, čija je kvaliteta vrlo brzo privukla skaute Splita i Cibone.
Iako košarka u Sinju ima veliki tradiciju, Luka je bio svjestan da mora napustiti Sinj ako želi napredovati. I opet se našao pred izborom.
- Završio sam osmi razred i u Sinju se tog ljeta igrao tradicionalni turnir povodom dana Alke i Velike Gospe. Odigrao sam jako dobro, u polufinalu sam ubacio Ciboni 54, a u finalu Splitu 36 koševa, i oba kluba su me pozvala da im se priključim. Split mi je bio poznata sredina, pa sam otputovao s ocem u Zagreb, vidjeti što se tamo nudi. Oca i mene primili su tadašnji trener Aleksandar Petrović i direktor Bože Miličević, pokazali su mi dvoranu i sobe u internatu u kojima bih živio...
- Kući sam se vratio u dilemi, na vratima uplakana majka, a u meni pomiješane emocije i želja za ostankom kući što je presudilo da ipak izaberem Split. Otac je radio u Splitu i svaki dan sam s njim odlazio na treninge. Bilo je naporno, ali brzo sam se uklopio u sjajnu generaciju u kojoj su igrali i Josip Sobin, braća Ante i Mario Delaš, Stipe Tešija, Ivan Režić... Trener nam je bio Ante Nazor i te smo godine bili treći na kadetskom prvenstvu Hrvatske. U polufinalu nas je pobijedio Zadar, ali smo im se revanširali dvije godine kasnije kada smo ih pobijedili u Jazinama pred 1.500 njihovih gledatelja i osvojili juniorsko prvenstvo Hrvatske.
Luka je sljedeću sezonu igrao za drugu momčad Splita, kalio se i čekao svoju priliku, no ona nije dolazila. Odigrao je par utakmica kod Slobodana Subotića, ali on mu je otvoreno rekao da za njega neće imati puno prostora pored Shannona, Sumića, Šarca...
- Rekao sam mu da želim igrati i napredovati pa smo dogovorili odlazak. Najprije sam otišao kući u Sinj, potom u Solin te na koncu u Zrinjski iz Mostara.
Cijelo to vrijeme Luka je bio na oku brojnih stručnjaka i izbornika.
- Često sam bio pozivan u reprezentacije mlađih uzrasta, na papiru smo bili jako dobri, no uvijek nam je netko nedostajao zbog ozljeda najčešće Bojan Bogdanović, koji je već tada bio u Realu i mučio se s preponama. Bio je tu i Krušlin, Mario Delaš, Sobin, Šarlija..., stvarno jedna jako dobra generacija igrača.
- U jednom trenutku, došao sam do zida i u svojoj sobi zavapio "Bože pomozi mi...". I On mi je pomogao, pruživši mi ruku preko mog brata Krešimira koga je nogometaš Antonio Radošević pozvao na susret u Molitvenu zajednicu "Dobri pastir", koju je vodio bivši nogometaš Goran Granić. Bili su tu uz njega i drugi poznati nogometaši, Antoniov brat Josip Radošević, pa Mijo Caktaš, Alen Guć... Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer, brat Krešimir i ja smo bili na kupanju, na plaži na "Obojenoj svjetlosti", i s plaže smo direktno otišli na susret molitvene zajednice.
Luki se odmah svidjela atmosfera koja je tamo vladala.
- O Bogu i vjeri pričalo se na netipičan način, koji mi se odmah svidio. Odlazio sam na molitvene susrete svakog ponedjeljka, te sam jednom prilikom potpuno neočekivano doživio mistično i nadnaravno iskustvo, gdje sam prilikom molitve bio prožet i zahvaćen Duhom Svetim. Cijelo moje tijelo obuzimala je toplina a moje srce obuzela je Božja ljubav koja je iz njega izgnala svaku tjeskobu i osjećaj straha. Od tog trenutka otvorile su mi se duhovne oči i srce te sam shvatio da je Bog živ i prisutan i da djeluje po sakramentima u Katoličkoj crkvi.
Više pročitajte ovdje.
