Zovu je Dolina mozgova. Nekad je taj nadimak izgovaran polušaljivo, a danas nosi težinu istine. U ovoj krševitoj, naizgled skromnoj zemlji, rodilo se i odraslo mnoštvo ljudi koji su svojim znanjem, radom i djelima nadmašili granice Zagvozda i Dalmacije.
Nekada se činilo kao mit, priča koja se prenosila od ognjišta do ognjišta, ali vrijeme je pokazalo da se iz Župe podno Biokova rađa nesrazmjerno mnogo uspješnih i poznatih ljudi – umjetnika, znanstvenika, profesora, svećenika, kulturnih stvaratelja. Župa nije samo prostor na karti, ona je riznica sjećanja, talenata i sudbina.
Prezimena koja svi poznaju
Nema potrebe nabrajati sve uspješne ljude. Dovoljno je spomenuti prezimena – Luetić, Buljubašić, Roglić, Miloš, Turić, Garmaza – i odmah će se svatko sjetiti osobe koja je u njegovoj okolini ostavila trag. Župa je dala više od trideset liječnika, a i niz uglednih profesora, inženjera, poduzetnika i kulturnih radnika.
Upravo zato naziv Dolina mozgova nije slučajan, nego odraz stvarnosti u kojoj jedno malo mjesto iznjedruje velik broj izuzetnih pojedinaca.
Tragovi prošlosti
Prvi pisani spomen sela datira iz 1835. godine kada se bilježi pod starim nazivom Vrdol. Kao dio stare Gorske župe spominje ga svećenik Dukljanin u svom Ljetopisu iz 12. stoljeća. U Kreševskoj povelji iz 1434. navedena je kao posjed vlastele Jurjevića, nasljednika Radivojevića, a u tadašnjoj Gorskoj župi popisana su sela Dragljani, Kozica, Hraštane, Vrhdo i Zahojane.
Ime Župa potječe od sijela franjevaca koji su ovdje stanovali i obilazili vjernike po okolnim selima.
U Župi je 1859. godine otvorena prva privatna škola u Imotskoj krajini. Prije toga, od 1846., župnik don Luka Luetić održavao je nastavu i bio plaćen od roditelja djece. Škola je radila sve do lipnja 1989., kada je zbog manjka djece prestala s radom nakon 130 godina neprekidne nastave. Danas je u toj zgradi smješten Posjetiteljski centar Akademik Josip Roglić, dio Parkova prirode Biokovo.
Crkve, putevi i kulturna baština
Središnje mjesto okupljanja stoljećima je bila župna crkva sv. Stjepana Prvomučenika, građena u 18. stoljeću na temeljima starije crkve. Manje crkvice i kapelice, često smještene na brdima ili uz stare puteve, svjedoče o zavjetima, običajima i seoskim okupljanjima.
Područje Župe bogato je ostacima povijesnih građevina, pa je jasno da je naseljeno još u ilirsko i rimsko doba. Posebno dojmljivi su obrisi kamenih mletačko-osmanskih puteva. Oni i danas svjedoče o životu i trgovini u ovim krajevima, a podsjećaju i na važnost Župe kao poveznice između zaleđa i obale.
Kuće koje pričaju priče
Za razliku od manjih mjesta u Zagvozdu, gdje se još uvijek može proći šetnjom i u razgovoru s mještanima čuti poneka priča, Župa je toliko velika da je za upoznavanje potrebno više dana i više susreta.
Naš vodič, Jozo, ne samo da prima posjetitelje u muzeju, nego nas je poveo i od kuće do kuće, otkrivajući da svaka nosi svoju posebnu priču. Posjetili smo imanje gospodina Roglića, najbogatijeg Hrvata (dok ovo pišem, status mu to još uvijek potvrđuje), kao i kuću prerano preminulog poduzetnika, vlasnika Sema, gospodina Buljubašića.
Pitali smo ulažu li brojni doktori, inženjeri i poduzetnici u mjesto. Odgovor je bio:
„Jesu, ali većinom u kuće i poslove, par njih i u misto, najviše u vrime korone. Bitno da se ulaže, pa u šta bilo. Volin vidit bili kamen, znak da se kopa, da se gradu temelji kuće. To je bitno.“
Život u prošlosti
Mnogo prije Drugog svjetskog rata Župljani su odlazili u Ameriku, Australiju i Argentinu. Iseljeništvo je postalo sudbina mnogih kuća. Oni koji su ostali živjeli su skromno, hraneći se onim što bi sami proizveli.
Najviše se sijao kukuruz, jer je davao najbolji urod, a gotovo svaka kuća imala je lozu i smokvu. Osnovna hrana bili su kruh i pura, dok se vino čuvalo za goste i posebne prigode.
Šume su davale drvo za ogrjev, ali se u njima pekao i drveni ugljen koji se prodavao prema obali. Novca je bilo malo i koristio se samo za ono što se nije moglo proizvesti: sol, petrolej, poneki alat. Bogatija je bila kuća s više kršnih muškaraca, jer su mogli ići na sezonske poslove u vinograde i maslinike.
Život je bio jednostavan, ali ljudi su bili vezani jedni za druge. U radu i muci nalazila se snaga zajednice, a upravo ta povezanost bila je izvor opstanka.
Dolina mozgova – simbol žilavosti i pameti
Možda je upravo borba sa škrtim kamenom stvorila posebnu žilavost i bistrinu. Upravo to je proslavilo Župu i dalo joj ime koje s ponosom nosi – Dolina mozgova.
Danas, dok prolazite kroz Zagvozd i Župu, svaki kameni zid i svaka kuća pričaju priču o ljudima koji su od ovog kraja stvorili veliko ime. To nije samo mjesto u kojem su niknuli liječnici, profesori i poduzetnici – to je mjesto gdje su nastale priče o zajedništvu, radu i snazi koja je oblikovala ne samo lokalnu, nego i nacionalnu povijest.
