Uvijek me razveseli slučajan susret stanovnika mjesta koji je trenutni interes mog istraživanja, to se upravo dogodilo u mjestu Rakići.
– Gospodine Milane, živite ovdje ili ste u obilasku didovine?
– Je živin! Nisan tija ić u Split, nisan tija ić doli radit, ali bija san malo u Njemačkoj. Sad sam tu, moj rođak Ante radi bazene i lipo nan je.
– Da malo napravim reklame?
– Ma netriba, ima se posla fala Bogu.
– Onda kada ne treba reklama recite koju riječ o vašem djetinstvu.
– Kad san ja bija dite bilo je 32 dimne kužine, dosta je odselilo po Njemačkoj, Australiji, Split, Zagreb…! Kad san ja iša u školu bilo je dva razreda, jutarnja i popodnevna smjena, bilo je dice čudo jedno. Ima i sad, ali manje, razišlo se. Zadnje vrime vračaju se, vajda se svist probudila tin mladima, dosadili su in gradovi i buke.
Sad ti imade pet mladih familija, što konstantno žive ode, a vikendom bude puno selo. Za čudo, nema ti starijih judi, samo Matina mater Marija naravno Rako.
– Ima li koje prezime da nije Rako?
– Ima, Stapić, a imamo mesare koji su doselili iz Baške Vode Erstići, imamo Maretiće, on je Slavonac, živili su u Splitu, ali mu je mater odavde.
– Svaki zaseok u Zagvozdu ima uspješnu osobu, pofalite se vi sa vašima.
– Ooooo, da uspješni, svi su Rakići uspješni. Samo žive vanka!
– Znam, znam, svi.
– Ima profesora, inžinjera, svećenika Ante, on je sad u Kaštel Starom, sudac za rastavu, zatim direktor u Cestara Jozo Rako, jedan od arhitekta Damir Rako, a i brat mu je bija na poziciji, doktor Ilija, profesor filozofije i povijesti Matko, Goran Rako, prevoditelja, sudskih tumača, što god van triba.
– Bome, mogla bih se ja pobratim sa cijelim selom? Imali koji političar?
– E političar teško, neće Rako u politiku. Nema od politike ništa, ako nije to radni, nije to ništa. Znate da je moj sin prvi rođen poslije, više od dvadeset godina.
– Vidim ponos?
– Je, je, neka dice. Došla zemlja na cijeni, neki koji imaju „neke godine“ prodaju, ja ništa nisam proda. Mi ti ovde složni, svi udaramo o jedan štap, pa selo ide naprid.
– Što znači svi udaramo u jedan štap?
– Evo ovde se nije moglo proć auton, sve smo mi to zajedno napravili. Nije bilo moje – tvoje, sve smo uredili da može auto proć. Čak su se otkupile neke kuće za proširit cestu. Držimo se mi i one poslovice.
„Dobra krava i cura ne daju se iz sela.“
– U mojoj Žrnovnici, kaže se „Curu i vola iz svog dola“ iako zadnjih 100 godina, nema vola u Žrnovnici. Nestali volovi, ali poslovica ostala.
– Dobra je i ta. Kako se ono zoveš?
– Darija Bujas.
– Darija, ritko ime pa ne triban pantit prezime. Aj, lipi pozdrav, čeka me rođak iman posla, ali šta god triba za Rakiće, samo se javi.
Nestao naš Mladen, ali kroz brzi hod okrenuo se i mahnuo uz rečenicu:
– Samo se javi, ako šta zatriba.
Poznajete onaj osjećaj, „volim, živim ovo što radim“ – e tu emociju podario mi je Rako iz Rakića. Hvala!
Povijesni tragovi prezimena
Malo da se vratimo u prošlost, tražeći arhivu prezimena Zagvozda, svi su me uputili prema knjizi Petra Matkovića, ovim putem zahvaljujem za pomoć koju mi pruža veliki rad na knjizi „Stanovništvo Zagvozda“.
Prezime Rako, odnosno Rakić, prvi put je zabilježeno u Zagvozdu 1726. godine kod mletačke podjele zemlje stanovnicima Zagvozda. U mletačkom popisnom katastru zagvoškim obiteljima nalazimo obitelj Grge Rakića s 14 osoba.
Rake nisu novi doseljenici, oni su još od prije, od Turskog vremena živjeli na ovim prostorima, što potvrđuju mletački popisni katastri.
Prema stanju duša župe Zagvozd 1733. godine u Zagvozdu živi jedna velika obitelj Rako od 16 osoba – 11 odraslih i 5 djece, a 1756. godine žive četiri obitelji. Godine 1806. ima ih sedam s ukupno 67 osoba.
Početkom dvadesetog stoljeća u Zagvozdu žive 24 obitelji Rako, te su Rakići tada najveći zagvoški zaseok. U 19. stoljeću pronalazimo dvojake upise – Rako i Rakić – da bi se u 20. stoljeću ustalio oblik prezimena Rako.
Početkom osamdesetih prošlog stoljeća ima 24 obitelji kao i početkom stoljeća. Po broju obitelji vidljivo je da nema porasta stanovništva i da će se s godina smanjiti, što se i dogodilo.
Ljepota i tradicija
Priču o puno lijepom zaseoku Rakići ne želim dovesti do kraja s brojkama, već riječima pune topline koje mi je napisao moj dragi poznanik o svom mjestu, o njegovim ljudima. A to su svi oni koji bilo da borave tu ili negdje tisućama kilometara daleko, ali nose kap Rakićeve krvi.
„Rakići su prepoznatljivi po svojoj ljepoti i po tradiciji čuvanja običaja i narodnih igara. Selo je uvijek imalo obitelji i malu djecu. U njega se potomci rado vraćaju i okupljaju u vrijeme ljetnih blagdana.“
Rako o svojim Rakićima – Amen!
