Redatelj je Branko Ivanda, a likove Henrika, Konrada i Nini/Krisztine tumače Siniša Popović, Goran Grgić i Iva Mihalić. Iako se kompletnu vizualu i izvedbi nema što prigovoriti, ova će recenzija biti negativna zbog sama polazišta – dramskog teksta.
Originalni je tekst roman u kojemu se vremešni mađarski general Henrik reminiscencijama vraća u djetinjstvo i kompleksne odnose koji su ga pratili. Najčišću ljubav i zahvalnost pokazuje prema dadilji Nani, a dvije osobe koje bi mu trebale biti najbliže – supruga Krisztina i prijatelj Konrad, bile su opterećene tajnama koje su im obilježile živote, samim time i Henrikovim osjećajem izdaje.
Komad počinje standardnim klišejem dočekivanja davna prijatelja u svečanu salonu, uz kuckanje konjaka i kurtoazne razgovore o destinacijama na kojima je Konrad živio. Beskrajno dug uvod donekle razbija Konradovo pitanje o prijateljevoj supruzi, o kojoj saznajemo da je preminula od „teške bolesti“. Konrad ne reagira osobito šokirano, što iznenađuje s obzirom na to da će cijela priča voditi razotkrivanju svojevrsna ljubavnog trokuta. Henrik svom prijatelju spočitava „bijeg poput lopova u noći“ prije više od 30 godina i konstruira priču o zvuku napeta pištolja u lovu na jelene. Epizoda koja bi trebala razotkriti Konrada kao ljubavnika koji sprema ubojstvo prijatelja samo zato što je ovome vjetar i klik pištolja sugerirao da je metak bio namijenjen njemu djeluje kao slagalica pomračena uma starčića koji svugdje oko sebe vidi neprijatelje.
Takva konstrukcija događaja, koja uključuje i patološko prisjećanje detalja poput izraza lica vlastite supruge i knjige koju je listala, više nalikuje neuspjeloj epizodi CSI-ja ili Mentalista nego ozbiljnu dijalogu. Kad tome pridodamo činjenicu da Henrik nije čitao njezin pronađeni dnevnik (!) te da Konrad nije porekao mračni plan, ne može se ne pomisliti da je taj susret sulud i besmislen. U nekom trenutku vremešni nekadašnji prijatelji izgledaju kao labilni romantičarski Evgenij Onjegin i Lenski koji će upravo potegnuti pištolj jedan na drugoga. Problem je što je njihova Tatjana živa, a Krisztina je posredovana samo kao blijeda sjena koja nakon toliko godina (ne)odgovorenih pitanja opterećuje svoga muža koji patetično pita
„Imamo li odgovornosti prema njoj i nakon smrti?“
Na kraju krajeva, iako Henrik ulazi u predstavu s replikom „Hoću istinu“, nakon gotovo jednosatna monologa koji je jedva tu i tamo prekinut Konradovim meškoljenjem i protupitanjem ili beskonačnim prešetavanjem duha vlastite žene koji ne služi kao ništa drugo nego lijep rekvizit, čini se da priča ne dovodi do zadovoljavajućeg razrješenja.
Glavni je lik istinu već znao ili konstruirao, Konrad je poslužio kao optuženik koji služi samo da sluša koliko je kriv, a duh žene koji šeta od sofe do klavira i biva lijep nešto je što se, uz dužno poštovanje konceptu predstave, moglo posredovati na milijun drugih, manje očitih načina. Efekti zlokobne grmljavine, razbijene kristalne čaše, gašenja svijeće nakon otkrivanja „istine“ i rastrojena gledanja u pištolj također su već otrcani.
Ovo, dakle, nije kritika izvedbi koju je publika s pravom iskreno pozdravila velikim pljeskom glumcima, nego izboru i dramaturškoj razradi teksta koji je pretenciozan, neuvjerljiv i pretjerano patetičan. Klišeji i suludi zaključci poput: „Prijateljstvo je striktna obveza. Ne traži ništa zauzvrat, čak ni ako ubiješ prijatelja“ ne pomažu ozbiljnijem doživljaju ove priče o uspomenama, izdaji i životarenju.
