Mnogi su se od nas često vraćali čitanju Ibsenove „Nore“. Nekad je bila lektirni naslov, ogledni primjer modernističke drame, nakon Flaubertove „Gospođe Bovary“ jedan od dramatičnijih tekstova u recepcijskom smislu. Završetak „Lutkine kuće“ i Norin odlazak od muža i troje djece „zbog dužnosti prema samoj sebi“ tektonski je potresao moralne stupove društva, a osobito ćudoredan dio publike natjerao da uz glasno negodovanje napusti kazalište. Ako imate primjerak „Nore“ pri ruci, bacite oko na popis likova. Piše li prvo „Odvjetnik Torvald Helmer“, a tek zatim „Nora, njegova žena“? U toj se vječnoj binarnoj borbi dvaju članova od kojih je jedan jači Nora označila kao „minus-član“, a drama po njoj nosi ime i ona je nesumnjivo glavni lik. Mora li Nora uvijek biti izvedenica svoga Helmera, kućna lutkica? Je li Ibsen „pogriješio“ u navođenju lica slučajno ili namjerno? Ne znamo, ali jasno je da je Goran Golovko ispravio njegovu pogrešku. „Lutkina kuća, drugi dio“ predstava je u kojoj je Nora dobila glas snažniji nego ikad. Možda ne bolji ili ispravniji, ali svakako snažniji i pamtljiviji.
„Lutkina kuća, drugi dio“, uspješnica Gradskog kazališta mladih, to se može sa sigurnošću reći već nakon nekoliko izvedbi, počiva na tekstu američkog dramatičara Lucasa Hnatha. Svoj je debi na Broadwayu imala 2017. godine, a kojim je putom Gospodnjim došla do Golovka, neka ostane za možebitni nastavak ove priče, ali došla je u prave ruke. Splitski ju je redateljski doajen znalački preveo, pristupivši tekstu prvo kao komparatist, zatim kao jezičar, u oslikavanju konteksta vremena i izboru suradnika i kao povjesničar, a tek na kraju kao redatelj. I ne zna se u kojoj je službi došao do boljih rješenja.
Svijet je okrutan – tako su nas učili
U GKM-ovoj se verziji Hnathova teksta i Golovkova prijevoda Nora nakon 15 godina izbivanja vraća kući, ondje gdje je hladnokrvno ostavila supruga Torvalda i troje male djece. Ta Torvaldova „vjeveričica“, „ptičica“, „lakoumni čižak“ koji skrivećki jede slatkiše, kako kakva bahata tinejdžerica, nakon dugog i bizarnog bivanja lutkom – prvo očevom pa suprugovom, odlazi kroz vrata koja su prva i posljednja postaja u Golovkovoj viziji. Uz dramatičan zvuk otvaranja vrata u prelijepo uređen baletni salon, koji može primiti samo 46 gledatelja, ulazi femme fatale – Nora. I ne zna se je li snažnija pojava Nore, koju kao novu, emancipiranu ženu suvereno i spartanski disciplinirano tumači Ana Gruica Uglešić, ili svega oko nje. Salonski su zidovi tapicirani istom tkaninom kao i stolice, a u sredini odlično realizirane scene (Marin Gozze) nalazi se zlatna konstrukcija kvadarskog oblika, nudeći barem dvije sjajne metafore – kuća Helmer kao krletka ili, još bolje, kao ring. A ring je i bio, jer su u trima različitim dramskim situacijama na dijagonali, kao da čekaju sudački zvižduk za prvi udarac, stajali s jedne strane Helmer, Anne Marie i Emmy, a s druge Nora.
Zanimljivo je i to što Nora nosi prekrasnu korzetiranu crvenu haljinu, baš u kontrastnoj boji u odnosu na Torvaldovu depresivnu zelenu kuću. Sve što Nora je kosi se s tom kućom. Taj klaustrofobični prostor, sputan hladnom estetikom ljepote bez duše (uklonjen je, jasno, Norin klavir i ostale memorabilije) tuče se s njezinim karakterom. Nora je samostalna žena, bez partnera, samoodrživa, spisateljica je i obogatila se književnim hitom u kojem je, jasno, pod pseudonimom (inspiracija u Mary Shelley?), opisala svoj život s Helmerom, pritom postavši feministička ikona. Svijet koji je petnaest godina uspješno gradila ipak se može razgraditi, i to jednom sitnicom – kad stane na žulj utjecajnom muškarcu koji je krivi za raspad svojega braka, i još pritom sazna da njezin brak, mrtav desetljeće i pol, uopće nije razvrgnut. Nora se vraća riješiti račune i shvaća da je, kako fantastična Lidija Florijan u ulozi Anne Marie ističe, sve njezino „otišlo“ iz kuće. Gruica Uglešić briljira u prvoj hladnoj opaski u nizu sve gorih, onoj na pitanje o tome može li se išta popraviti – „Popraviti? Zar je nešto slomljeno?“, a u toj tragediji nerazumijevanja pozicije onoga drugoga nastradat će baš svi akteri.
Ne treba trčati za svakim svojim osjećajem, nešto treba i pretrpjeti
Anne Marie igrom mačke i miša želi dokazati da je svijet okrutan i da se treba boriti da budeš bolji, Nora replicira da su nas „tako učili“, s vidljivim gađenjem, da bi poentirala time da je zapravo brak okrutan kao koncept jer supružnika ne smiješ ostaviti, odnosno priznaješ da te posjeduje. Emocionalne pukotine počinju se rastvarati, a biran leksik i Golovkov uglađeni prijevod kolosalno rasipati u valu uvreda i psovki koje ne priliče damama kasnog 19. stoljeća. Kao i kod Ibsena, nije toliko bio problem Torvald, koji ni u Hnathovu tekstu nije dušica, koliko činjenica da Nora ima sve sjajnija opravdanja za ostavljanje djece dadilji koja je, očito, odgajala generacije nesretnih žena u kući Helmerovih.
Sjajni bosanskohercegovački glumac Ermin Sijamija Helmer je kakva smo se, uz dozu oduševljenja, bojali – opasan kao ranjena životinja, prazan kao odbačena ljuštura, kavalir kao kavalir kojega je Nora nekad možda i voljela, suparnik u kojemu se zrcale prošlost, zamjeranje, propast i potpuni defetizam. A istovremeno se, gledajući njegovu kemiju s glumačkom partnericom, ne možemo ne zapitati je li u toj želji za pobjedom ostalo i previše strasti i nade da je neka iskra preživjela izdaju i godine. Kad nitko ne želi (po)pustiti, na scenu stupa Norina kći Emmy. Mlada glumica Mia Bujan do blistava je sjaja ispolirala tu jezivo pametnu i zastrašujuću Emmy, koja susret s majkom naziva sastankom i pozdravlja je kurtoaznim osmijehom zbog kojeg temperatura u dvorani padne za deset stupnjeva. Bujan je od Emmy napravila ono što je najstrašnije i najlogičnije – kćer sličnu majci, inteligentnu i snalažljivu, a još više prepredenu i okrutnu, uz svijest da joj se ne može ni zamjeriti. Loša vremena stvaraju loše ljude, a kod Hnatha će ponuda da se pokopa čak i uspomena na Noru izgledati kao blagi izraz poštovanja.
Neću slijediti pravila – moja ih je dužnost promijeniti
I ne zna se tko je u glumačkom četverokutu bolji – Lidija Florijan kao dadilja na čiju su kičmu pale sve nevolje disfunkcionalne obitelji, Ermin Sijamija kao pali borac kojem život daje još jednu priliku za posljednji obračun, Mia Bujan kao kći koja barem jednom želi stati na poziciju moći ili Ana Gruica Uglešić u ulozi za antologije, kao demonski privlačna i sposobna žena koja je nekoć bila tuđa lutkica, a sad je mehanizam koji pokreće revoluciju u lutkama u tuđim kućama. Stiješnjeni u sobicu u kojoj je nelagodno disati od napetosti i zamjeranja, gledatelji postaju živi sudionici, voajeri koji će htjeli-ne htjeli zauzeti stranu, a komorna će drama dobiti svoje pravo značenje. Tijesno vrijeme, tijesan prostor, tijesna koža u likovima koji nikad neće imati sve – jer ne mogu protiv sebe.
„Lutkina kuća, drugi dio“ kuća je u kojoj je svaki detalj savršen – predivna Gozzeova scenografija kao likovni kontrapunkt Radovnikovićevim veličanstvenim, bogatim kostimima (i krojačkim radovima Božene Spahije), dizajn svjetla koji u skučenu prostoru proizvodi dubinu (Siniša Čović, Boris Stanić), čak i one sitnice koje se, kad sve ide kao po traci, nepravedno zaborave – Norina elegantna niska punđa dizajnirana da se raspadne u borbi, u opreci s Emmynim kovrčama koje su otpočetka neukrotive kao i karakter (radovi Zdenke Perišić), ili šminka (Dolores Žanko) koja ne vrišti loše trendove suvremena svijeta ondje gdje treba biti 19. stoljeće, a stvara efekt kad poteku znoj i krv. Ostane samo zahvalnost što su GKM i Goran Golovko bili dovoljno znatiželjni, avangardni i ludi da s pravim ljudima uđu u avanturu kojoj će se gledatelj kao ovisnik htjeti vraćati, a u moru ignorancije samo nas pasivnost dijeli od toga da za ovakve tekstove ne saznamo. Čitav autorski tim Gradskog kazališta mladih zaslužuje hvalospjev za „Lutkinu kuću, drugi dio“. Neki su možda očekivali baš onakvo razrješenje kakvo su dobili, neki su se možda nadali potpunom smiraju, a neki krvavom krahu, no jedno je sigurno – ravnodušnih neće biti. Na takvu bi se Noru Ibsen okrenuo u grobu, a s ovakvom može počivati u miru – živa je, u najboljim je rukama. Odozdo se čuje kako su se vrata zalupila.
