Proza lirskog senzibiliteta pretočena u dramu. Tako bi glasio najbazičniji sterilni opis „Ljeta s Marijom“, predstave koju je inspirirao istoimeni roman Olje Savičević Ivančević, čiju režiju potpisuje Marina Pejnović, a adaptaciju Mila Pavićević. Složene predstave koja se uhvatila u koštac s iznimno zanimljivim literarnim predloškom i temama u kojima će se nostalgija pretapati u traumu, a bol i ljubav izmjenjivati u valovima. Ženska povijest kroz sto godina, okupana mirisima ljeta u različitim epohama, oda svim onim ženama čije priče grade kičmu svojim malim ženama koje nastaju iz i od njih, uspomena na sve one koje više ne mogu pripovijedati. Premisa je izvrsna. Plemenita, lijepa, poučna, nostalgična. Izvedba, kao i svaka – kako kome. Netko će se vjerojatno toliko pronaći u priči da će ga duboko ganuti, a netko će je doživjeti kao pastiš nespojivih fragmenata ili još gore – paštroć. Ovisi o poziciji gledanja.
In your face početak – nakon kojega se teško usuditi kritički gledati
Na samom se početku predstave na videozidu pojavljuje kratka snimka autorice knjige „Ljeta s Marijom“, Olje Savičević Ivančević, koja emotivno govori o ideji da ovu priču, kao posljednju koju je njezina majka uspjela pročitati u punoj svijesti, otrgne zaboravu. Takav je početak dvojak – u svakom će normalnom ljudskom biću izazvati tugu zbog situacije u kojoj su se majka i kći našle te duboko suosjećanje s problemom poput demencije, no istovremeno će na gledatelja baciti i nesnosan teret – što ako ne gledam predstavu tako da se uvlačim u kožu autora i likova? Što ako je taj problem za mene nepoznanica? Moram li pod obavezno suosjećati da bih uopće mogao razumjeti? Ako nešto na sadržajnoj ili estetskoj razini pođe po zlu, jesam li zla osoba i maliciozan gledatelj ako u predstavi takve tematike ne doživim potpun gledateljski užitak?
Svijet pun Marijā
Ogroman je izazov predstave stalna promjena fokalizacije. Priču na trenutke posreduje „najstarija“ Marija-Maša u fantastičnoj, slojevitoj i bolno emotivnoj izvedbi Snježane Sinovčić Šiškov. Njezina kći, Ona, koju utjelovljuje Ana Marija Veselčić, s nevjerojatnom razinom strpljenja, ljubavi i razumijevanja kupi fragmente majčinih sjećanja i trpi raspad te moćne, mudre i hrabre žene u krhko biće čija se svijest pod bolešću rascjepljuje. E da je sve ostalo na brušenju ženskih odnosa, možda bi bilo i bolje. U predstavi se odigrava čitav niz epizoda koje djeluju kao razvučene digresije, primjerice scena u kojoj Ona (Veselčić) i vozač (Marjan Nejašmić Banić) razgovaraju, odnosno ona drži solilokvij pun gorčine i raspada (s)trpljenja. Digresije su time postale retardacije koje su se rješavale naglim antitetičkim pričama toplo-hladno, rađanje-umiranje, slavlja-ratovi. Skokovi kroz desetljeća, naznačeni godinom koja bi na praznjikavoj sceni bljesnula kao podnaslov knjige, na trenutke su djelovali kao rezovi uz koje bi trebao dolaziti paragraf teksta objašnjenja. Općenito, scene su u predstavi preslagivane kao da se sav materijal htio pretočiti u film, dokumentarni, igrani ili hibridni, u neku dnevničku formu koja bi svakom liku u toj polifoniji dala pošteno pravo glasa, no polifonija je na trenutke postajala kakofonija, potpuni kaos ljudi i događaja, začinjen tim podsjetnikom na dokumentaristički početak i još dodatno flambiran poezijom Olje Savičević Ivančević – koja je pritom najljepši dio teksta.
Izazovi estetskih komponenata
Estetika predstave u najmanju je ruku konfuzna. Kostimi Petre Pavičić jedna su od uspjelih komponenata predstave (uz pohvalu timu koji ih je sa skice sjajno prenio u djelo), uistinu su lijepi, funkcionalni, odražavaju duh vremena, ali i potpuno pristaju svakom glumcu – kao da je svaki kroj istinski promišljen, nitko nije izložen „pakiranju“ koje bi ga nepotrebno izložilo ili pak zasjenilo. Scenografija Zdravke Ivandija Kirigin imala je problem koji je posljedica promišljanja izvedbe cijele predstave. Videozid, koji je tako nametljivo počeo cijelu priču, u trenucima svoga izostanka činio je ogromnu, gotovo dvotrećinsku crnu rupu na pozornici (koja je k tome izrazito nefotogenična), a videoprojekcije na kojima se izmjenjuju tragovi svih tih ženskih priča – začinsko bilje, rezanje i uništavanje hrane, kuhanje, jedenje – toliko su magellijevski posložene i već viđene da su praktički ometale scene koje se događaju iza njih. Staru kamenu kuću prezentira tek jedan bezlični kružno pomični zidić, a ciklama ružičasta bugenvilija nadvija se kao kakav Barbie-oblak, oblikom i dimenzijama čudan i u neskladu s realnim izgledom. Na kraju u cijelom tom pokušaju hvatanja estetike ljepote najbolju ocjenu dobiva nenametljiva, a za radnju toliko značajna i dramatična glazba Gordana Tudora.
Gledatelj vulgaris mogao bi se izgubiti na jednom od brojnih raskrižja
Vraćamo se obiteljskom stablu u programskoj knjižici, koju nema svatko, pa time ni benefit razumijevanja tko je kome baka/majka/sestra/nevjesta/svekrva/partnerica, ni uz knjižicu mi ne ide, pa pokušavam opravdati time – za priču nije ni bitno, to je metafora o ženama, njihovim borbama, njihovu egzistiranju u ratu, patrijarhatu, ljubavi, prijateljstvu… A ipak – bitno je. Bitno je jer gledatelj vulgaris, onaj koji zbilja ne mora poznavati ni književni predložak ni dramaturške zakonitosti, želi na kraju predstave znati koga su igrali Ana Marija, Zorana, Katarina, Stipe… U ovakvoj konstelaciji, koja se proteže kroz čitavo stoljeće, teško je bilo pohvatati tko je kome što a da ne nastane potpuna Televisa Presenta. Sličan je izazov zbog protoka vremena imala predstava „Crvena voda“ i odradila ga je čišće i jasnije.
Dalmatinski ciklus Drame – dobra ideja, ali podliježe kritičkim usporedbama
Tekst obiluje, pogotovo ondje gdje se daje kontekst ili lirska komponentna, lijepim, gnomskim rečenicama i mislima. Divan je dio o moralu malih mjesta, labavoj ljudskoj kategoriji, o tračevima i „ča će svit mislit“ problematici, o ljudima koji više žele živu braću nego mrtve ratne heroje, o nekim boljim vremenima koja bismo poželjeli okameniti i smrznuti da vječno ostanu takva. Ali kad se na silu od ispovijedi rade dijalozi, na trenutke djeluju pretenciozno, izvlače ih bljeskovi humora i individualne glumačke umješnosti. Nevolja je tim veća što su „Ljeta s Marijom“ upala u nekakav prešutni dalmatinski ciklus Drame HNK-a, niz predstava koje tematiziraju teškoće življenja u učmalim sredinama, bocke patrijarhata u leđima žena, mušku pasivnost, ratnu traumu – koja je nota bene postala trauma na koju prava načelno polažu likovi nehrvata, kao da bi lik ranjena Hrvata poremetio patničku komponentnu svih onih „arijevski nečistih“ u ratu čije je pravo na tugu i ljutnju veće. „Ljeta s Marijom“ također hodaju po paralelnoj liniji radnje o osobnim borbama i radnje o društveno-političkim okolnostima, čemu se recentno uspješno izmaknula jedino predstava „Bolna djeca u cvijeću“, ostale su se utopile u balansiranju koje, sad već po treći-četvrti put s istom točkom gledišta umara gledatelja koji stalno dolazi u HNK. I uspoređuje, i uviđa neinovativnost, gdjekad i sklonost blago rečeno posuđivanju tuđih ideja, ponekad i potpunu neusmjerenost tome kako će gledatelj, koji nema tvorničke postavke ni gledište i širinu pisca, dramaturga, redatelja i glumca gledati predstavu. Gledatelj koji počinje gledati ab ovo, bez toga da mu netko prije ili poslije predstave mora crtati što je pjesnik htio reći.
Fragment za fragment – od teksta do glume
Dogodilo nam se da radimo upravo ono što bismo, kad je već predstava fragmentirana, htjeli izbjeći u analizi, ali takav je i dojam – sav rascjepkan, ispremiješan, podijeljen. Pečati o glumi svode se na – Čotić je izvrstan izbor za lik oca, Sinovčić Šiškov je najbolja moguća glumica koja antologijski iznosi svaki mater dolorosa lik, Romac je vječno feminstička ikona, Kovačić Botić i Kačić Čatipović uvijek unesu dozu dinamike, humora i šušura, Vuco je tehnički savršena, Alfier je šarmantna i nevina, Bebić je prekrasna u svojoj lakoći posredovanja najtežih priča, Jovanović je kameleonka, Radoja je centralna točka genijalne ludosti antagonista, Nejašmić Banić je hodajući udžbenik scenskog govora, Arčanin je dušu dao za ulogu ni kriva ni dužna ranjenika… I što s tim? Kad se opis glume svede na natuknice koje nalikuju srednjoškolskim opisima lektirnih likova na „tri, četiri, sad“, ne možemo se ne zapitati je li dramski predložak taj koji je ometao mogućnost da se ansambl razmaše u svoj širini svoje glumačke raskoši, da se ne svede samo na crtice.
Ogroman izazov – reakcije podijeljene
„Ljeta s Marijom“ ogroman su kazališni zalogaj jer proizlaze iz teksta čije namjere vjerojatno nisu bile „tehničke naravi“, autor ne pomišlja i ne promišlja o tome što bi bilo kad bi bila predstava u trenutku kad cijedi svoje intimne biografske crtice i bogatu fikciju na papir. Predstava raste iz duboko osobne priče, fragmentarne i okljaštrene sa svrhom, bolne, ali i utješne. No u preslagivanju puzzla te priče došlo je do stotinu sadržajnih i estetskih problema zbog kojeg se gledatelj koji pred sobom nema knjigu može zapitati tko su sve te Marije, u kakvim su odnosima, zašto se događa disperzija koncentracije, zašto predstava od sat i pol djeluje kao da je dvostruko dulja. To nimalo ne umanjuje ogroman trud svih sudionika ovoga procesa, za čiju realizaciju treba biti ludo hrabar i to im nitko ne može osporiti. Nadamo se da će baš zbog zagonetnosti koja tinja kao jedan od glavnih dojmova gledatelji postati čitatelji i posegnuti za knjigama Olje Savičević Ivančević te skrojiti svoju novu interpretaciju. Međutim, ne možemo se oteti dojmu da „Ljeta s Marijom“, ovako isjeckana i presložena, uopće nisu materijal za predstavu (možda za film?). Osim ako se od prve minute, prema deus ex machina uputi, ne držimo vlastite emotivnosti kao pijan plota, pritom žmireći na sve druge detalje općeg kaosa.
