Autorski projekt s kojim se mladi redatelj Hrvoje Korbar uhvatio u koštac pod splitskim kazalištem PlayDrama nastavlja intrigirati publiku, za predstavu se uvijek traži karta više, a izvedbu na Splitskom ljetu nije upropastilo ni najavljeno nevrijeme, zbog čega se izvedba sa željenog vanjskog prostora brzinski preselila na daske nacionalnog kazališta, što svejedno nije omelo u holivudskom ulasku u parter – kroz dim tamjana, tek toliko da publika ne zaboravi moment katarze koji bi kroz salve smijeha, ali i duboko promišljanje o svojoj okolini, mogao uslijediti.
Ništa nije smetalo tom intrigantnom komadu inspiriranom tekstovima Borisa Dežulovića o Crkvi u Hrvata, o sekularnosti, ceremonijalnim činovima, hijerarhiji obitelji i iznad svega – o ljudskosti. U glavnim se ulogama nalaze tri beskrajno talentirana mlada glumca – Stipe Radoja u svojoj fantastičnoj odrješitosti, uvjerljivosti i sirovom humoru, Donat Zeko u izvrsno kanaliziranoj energiji odmetnutog pravednika koji žudi za izazovima, i naposljetku Stipe Jelaska, za kojega ne možemo odlučiti je li uvjerljivije utjelovio radišnog anđela Gabrijela ili Djevicu Mariju, sa svim njezinim kvalitetama, stereotipima, ali i urnebesnim replikama žene koja je na kraju dana – slična svakoj brižnoj i umornoj majci.
Svakako je pomogla Dežulovićeva kritička oštrica i sjajan nastup mladog glumačkog trojca, ali ovoj se već toliko puta hvaljenoj predstavi uvijek mora dati dramaturško-redateljski kontekst. Da Korbar nema odličan osjećaj za mjeru, respekt i zdravu sumnjičavost, ova je predstava lako mogla otići u područja u kojima bi se opisivala vlastitim nazivom. Komad koji se bavi odnosom vjere i ateizma, dogme i propitivanja te morala i moraliziranja mogao je, u želji da bude provokativan i jedinstven, otići u sfere nakon kojih bi i ovi i oni iz teatra izlazili isprovocirani, uvrijeđeni i skeptični oko kvalitete predstave. Korbar je sve to zaobišao upotrebom zdrava humora, logične (samo)kritike i postulata koji su samorazumljivi kako i za religije, tako i za izostanak istih.
Sveta Obitelj fokusira se više na ono „obitelj“ nego na ono „sveta“. Stipe Radoja utjelovljuje Jahvu, vrhovnog Oca neupitno dobrih namjera, koji čvrstom rukom i nepokolebljivošću uspostavlja hijerarhiju za nebeskim stolom. Zdesna mu sjedi Isus (Donat Zeko), mladi revolucionar koji želi što više pomoći Ocu, primijetivši da se Crkva u nekim svojim aspektima ne prilagođava zahtjevima novoga vremena. Svojim dolaskom na Zemlju želi pomoći u osvješćivanju aktualne problematike, ali u komunikaciji s kršćanima pretekla ih je moderna Djevica Marija (Stipe Jelaska), hipersenzibilna majka koja ne zna vapijućem reći ne, čak i kad imaju nebulozne prohtjeve, poput rođendanskih ukazivanja iz turističkih navada.
Čemu takva postavka? Da zbog krinke savršenstva izbjegne hipoteza nametnutosti, nadređenosti i nesličnosti s ljudima. Jahve u jednom nadahnutom monologu, ljut na nedvojbeno huškačke propovijedi pojedinih svećenika, retorički pita anđela Gabrijela tko je i sve te grešne ljude stvorio na svoju sliku i priliku. Time najsnažniji lik propituje nadasve mitologiziranu sliku obitelji, onu koju zemaljske obitelji, dok se muče svakodnevnim trzavicama, gledaju uokvirenu iznad stola. Nekome možda skandalozno – a nekome osvježavajuće. Što ako se vjeruje da je netko stvorio ljude na svoju sliku i priliku – znači li to da si nalikujemo? Samim time, kakve su zemaljske metode selekcije „nepodobnih“ i odakle nam „upute za rukovanje“ s takvima?
Ključni su momenti prijelaza u prostor između neba i zemlje, odnosno Isusov silazak na Zemlju i kucanje ratnog zločinca na vrata raja. Osuđenik za masakr u Ahmićima koji u slobodno vrijeme hoda za život priglupo dolazi pred Božje lice, misleći da se Jahve i Isus „Ne petljaju u unutarnje stvari Crkve koja sve to interno rješava“, a isto misli i svećenik kojem u liku obična mladića u crkvu dolazi Isus – eda bi ga ovaj nakon početnog oduševljenja zamolio da šuti i iziđe iz crkve – jer se ne slaže s njegovim svjetonazorima. U tim se izrazito dramatičnim trenucima predstave vidi retorički potencijal – koliko je Jahve u pravu kad ljutu i zapostavljenu Mariju podsjeća „Rekla si – Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj“, koliko je anđeo Gabrijel u pravu kad u selektiranju kandidata za raj, dok je sv. Petar na godišnjem, šalje ateista Bogu na razgovor, naposljetku, koliko su u pravu nesretni Hrvati, narod „komadića raja na Zemlji“ kad iz, pazite, ceremonijalnih razloga u predsjedničkoj zakletvi (jer da bi se zakleli zbilja ne moraju ni u što vjerovati) vape „Tako nam Bog pomogao“?
Ovo nije predstava koja vrijeđa, ruga se ili pretendira biti skandal radi skandala. Ovo je komad koji se s debelom logičkom pozadinom pita kako živimo, u što vjerujemo i „što bi bilo kad bi bilo“. Kad bi se biće čije se postojanje ne može dokazati u laboratoriju zbilja spustilo sa svoga uzvišenog mjesta i uputilo dvije-tri odgojne o našim vjersko-moralističkim metodama, bismo li mu začepili usta jer se ne uklapa u našu percepciju njegovih riječi? Na kraju, u toj igri gluhog telefona s biblijskim interpretacijama i moralnim postulatima, kako baš Hrvati, u komadiću zemaljskog raja koji je na dnevnoj bazi ranjavan korupcijom, mržnjom i licemjerjem, prednjače u glupim i sebičnim zivkanjima božanske sekretarice? Uistinu, dobro Korbar na pravim mjestima sažima zazivanje uzalud.
