Kazališna družina Rebel gostovala je na 32. Marulićevim danima s hvaljenom predstavom „Krizni stožer“ koja je osvojila nagradu „Ivo Hergešić” za najbolju predstavu sezone po izboru Hrvatskog društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Dramaturginja Rona Žulj i redatelj Miran Kurspahić svoja su četiri „stožeraša“ ugurali u sadašnje vrijeme, zaraženo pandemijom i uzdrmano potresima, u maniri suvremene komorne drame u kojoj tjesnoća prostora na površinu čupa emocije koje u normalnu životu ne bi došle do izražaja. Glazbu potpisuje Mark Mrakovčić, kostimografiju Mirna Škrgatić, oblikovanje svjetla Alen Marin, a dizajn Studio Kanu – Barbara Bjeliš.
Komunikacijska stručnjakinja Ines (Dajana Čuljak) u tom je kvartetu mater familias, dobroćudna opsesivno-kompulzivna domaćica koja preozbiljno shvaća borbu protiv korona virusa, prska namještaj dezinficijensom, nabavlja kućne papuče za sve posjetitelje, a na nadlaktici cijelo vrijeme nosi dodatnu medicinsku masku, postajući uljez u vlastitim kvadratima. U borbi protiv nevidljivog neprijatelja u svoj stan poziva i partnera Lobela (Sven Jakir), glumca u više-manje bezuspješnom lovu za angažmanima. Iako karijerno neostvareniji, Lobel je stabilniji u glavi, ležerniji, manje opterećen novonastalom situacijom. Inesina nemogućnost da kaže „ne“ u omalen stan dovodi i prijatelje čija je nekretnina stradala u potresu, Jasminu (Iskra Jirsak) i Tomislava (Domagoj Janković). Ulazak njih dvoje u ionako tek započet život u tandemu potpuno mijenja dinamiku odnosa, oni su bučni, nametljivi, beskompromisni. Arhitekt Tomislav bahati je snob koji moli Lobela da ne stavlja njegov elegantni šešir na svoju glavu da ga ne rastegne, izbacuje dio Inesina namještaja jer nije dovoljno dobar za njegov rafinirani ukus, a ne zaostaje ni marketinška stručnjakinja Jasmina koja dodatno ponižava domaćine kritizirajući njihovo jeftino vino i općenito racionalniji stil života.
Međutim, iako parovi dijele određene sličnosti i karakteristike, o obama je slučajevima muški dio para onaj „normalniji“. Tomislav djeluje kao sirovina, ali ne možete se ne smijati (s njim, ne njemu) jer se silno duhovit u svojoj neotesanosti (čemu doprinosi izvrsna govorna karakterizacija i sjajna izvedba Domagoja Jankovića), dočim je Jasmina naprosto iritantna influencerica u nastajanju, a Ines paranoična do te mjere da bi se publika vjerojatno svrstala na stranu trojca koji odahne kad se ona makne sa zajedničkog kauča. Stoga ne čudi apsurdna kulminacija u kojoj muški dijelovi parova, i doslovno i metaforički, shvate da imaju više dodirnih točaka.
Najveći je forte predstave oštra, duhovita i pametna društvena kritika. Scene se presijecaju press-konferencijama stožera civilne zaštite koji, iza pleksiglasa, čine četiri junaka ove priče. Njihove stalne upadice u ekrane naših života zorno oslikavaju put od crtanja nacionalnih superheroja do dvostrukih kriterija zaštite od virusa za privilegirane i obične pučane. Stožerski rekviziti variraju od zaštitnih maski preko očiju sve do urnebesnih udova reptila, a pobožna procesija „za pleksiglasom“ i gregorijansko ispjevavanje novih mjera civilne zaštite nasmijali su publiku do suza. Da korona ne bude skriveni neprijatelj, tvorci predstave uvode i novonastalu psihozu u vidu zmaja koji leti nad Zagrebom, nove pošasti pred kojom strepi cijeli NATO i hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ako malo dublje zagrebemo u povijest književnosti, mogli bismo primijetiti određene sličnosti između Ionescova „Nosoroga“ i završna dijela predstave „Krizni stožer“ – fiktivne zvijeri (nosorog i zmaj) u obama slučajevima predstavljaju kolektivna zla (ideološki konformizam i masovnu histeriju) kojima se ljudi, slabići kakvi jesu, povinu lakše nego borbi.
Duhovito, pametno, autoreferencijalno, kritički intonirano, a opet vrlo razumljivo, jednostavno i kristalno jasno – tako bi se najkraće mogao opisati ovaj sjajan kazališni uradak.
