Bilo je godina kad je Splitsko ljeto, pogotovo u izboru gostujućih predstava, u nekom geografskom ili drugom neestetskom ključu znalo zapeti u teško mediokritetstvo. Ono što je splitska publika imala priliku gledati prethodna dva dana u domaćoj nacionalnoj kući knjiški je primjer kako zaobići „osrednja“ ostvarenja fantastičnom selekcijom i izvedbom o kojoj će se još dugo pričati. U bespoštednoj borbi da se Splitu prezentira plesni jezik „GAGA“ genijalna izraelskog koreografa i plesača Ohada Naharina došlo se do rijetko viđena obostrana oduševljenja – i ansambla baleta zagrebačkog HNK-a splitskom publikom, i ovacija te iste publike dragim gostima koji su moćno interpretirali koncept rijetko viđen na našim prostorima.
Čak i nekome tko se barem ovlaš upoznao s Naharinovim konceptom plesnog jezika potpuna ludizma i oslobođenosti od konvencija ova će izvedba svejedno ostavljati upitnike nad glavom, ali definitivno ne one negativne, već propitkivanje mogućnosti ljudskoga tijela u pokretu. Od tihog ulaska na pozornicu u divljem, gotovo plemenskom ozračju ansambl će iskušavanjem svojih kreativnih potencijala šetati vrlo neobičnim glazbenim i koreografskim fragmentima, od oslobađajućeg „Train“ Goldfrappa preko „Hava nagila“ i „Echad Mi Yodea“ (koja poprilično djeluje i kao pokret otpora protiv umjetničkih i vjerskih cenzura, što je postao jedan od Naharinovih zaštitnih znakova) pa sve do toliko logične oproštajne „You're welcome“ The Beach Boysa. Svjetlo koje se također igra odnosom pojednica i kolektiva, izloženosti i uklopljenosti, individualizma i pripadanja također je bitan umjetnički aspekt ove sjajne izvedbe.
A najsjajniji je od svega solistički potencijal zagrebačkog baletnog ansambla gdje se svakom pojedincu može omogućiti njegovih pet minuta koje će maksimalno iskoristiti. Jedan dio Naharinove „Decadance“ priče tehnički je lako izvediv i vjerojatno crpi inspiraciju u introspekciji i improvizaciji, no emocionalno je vrlo težak i osjetljiv. Svaki plesač u dijelu toga fragmenta na trenutak istupa iz „vrste“, na zvučnoj snimci izgovara svoje ime i vrlo kratku, ali iznimno intimnu pojedinost o sebi, pritom se izražavajući kroz plesni pokret. Neke su od njihovih privatnih crtica bile vrlo duhovite, ali neke i duboko potresne, primjerice one o percepciji vlastita izgleda, teškim obiteljskim situacijama, porocima, neprihvaćenostima. Mlađoj se publici možda više nego ikad posredovala ideja da ples priča konkretnu priču, da je moguće pratiti njegovu kompoziciju i dramsku liniju, pa čak i intrinzičnu motivaciju.
Balet rijetko ruši četvrti kazališni zid, ali „Decadance“ je i to uspio, opet u konceptu izdvojenosti, možda i izopćenosti, ali s mnogo šarma i duha. Nacionalni baletni prvak Tomislav Petranović u kratkoj ulozi voditelja podignuo je splitsku publiku na noge pa joj kroz niz pitanja i odgovora (koji su varirali od smiješnih do sociološki zanimljivih) omogućavao da sjedne i zamisli se o postavkama svijeta oko sebe. Bila je to uvertira u orijentalni prizvuk kolektivne točke i jedan sjajan duet u kojemu su mnogi gledatelji prepoznali dvije ptice koje ispituju granice emotivnosti i slobode.
„Decadance“ je mnogo više od plesa. Iza njega stoje desetljeća Naharinova rada, posebno s Batsheva Dance Company, konstrukcija i dekostrukcija vlastitih koreografskih točaka, konstantan rast i preispitivanje ludičkog potencijala ljudskog tijela i njegove oslobođenosti u pokretu. Fragmenti poput „Echad Mi Yodea“, u kružnoj kompoziciji, uz uzvike i oslobađanje okova (u koreografiji u vidu odbacivanja odjeće) provokativni su upravo onoliko koliko treba da bi se sagledala ideja umjetničke slobode u beskrajnim mogućnostima plesačkog tijela. Na kraju krajeva, i glas u projekciji govori o „iluziji ljepote“ i „tankoj liniji koja razdvaja ludost od razuma“. Klasičarima među publikom moglo bi se dogoditi da se zapitaju – je li ovo balet, što ova priča poručuje, gdje su joj granice, gdje je moja pozicija u ovome – a ako se nađete u publici „Decadancea“ – jasno je da ste već duboko u tome i nema te recenzije koja će moći prenijeti dojam doživljaja uživo. Zagrebački je ansambl rekao „You’re welcome“ predstavljajući nam „svoga“ Naharina, a mi samo možemo reći – ima na čemu, itekako ima, zahvalni smo vam na tome što smo bili dio ove spektakularne ideje. Standing ovations, uz duboko poštovanje i pljesak koreografu, ansamblu i cijelom umjetničkom timu iza predstave.
U predstavi zagrebačkog HNK nastupili su plesači: Saya Ikegami, Natalija Kosovac, Mutsumi Matsuhisa, Ozana Mirković Blokar, Lada Rora, Rieka Suzuki, Valentina Štrok, Atina Tanović, Helena Troha, Tomislav Petranović, Mario Diligente, Taiguara Goulart, Adam Harris, Drew Benjamin Jackson, Balint Rauscher Csaba, Takuya Sumitomo, Arnau Velazquez Rodrigez, Vid Vugrinec i Yuho Yoshioka.
