Dramski studio Prazan prostor i Kraljevsko pozorište Zetski dom na Splitskom su ljetu gostovali sa svojom nagrađivanom predstavom „Ana Karenjina“ o kojoj se šuškalo mjesecima prije. Naime, kad u programskim knjižicama vidite „270 minuta s dvije pauze“, nije vam svejedno sve i da ste najstrpljiviji gledatelj. Ovaj neobični, neoklasični, na trenutke ludi maraton zahtijevao je mnogo koncentracije, otvorena uma, kritičko oko, ali i prethodne susrete s Tolstojevim klasicima na temelju kojih se ovaj specifičan uradak može smjestiti u vremensko-kulturni kontekst.
Već je početak predstave za mnoge gledatelje izazovan. Izvrsna mlada glumica Sanja Vujisić na scenu dolazi potpuno gola i lagali bismo kad bismo rekli da aspekt golotinje, u nekoliko navrata upotrebljavan u predstavi, nije rizičan s obzirom na obzor očekivanja publike. Kako je to i kod Tolstoja bio slučaj, za usporedbu raspadajuće i sastavljajuće obitelji trebalo je pročitati čitavo djelo (za čije čitanje glumci, duhovito rušeći četvrti zid, mučno naglašavaju žrtvu od 19 sati i 47 minuta), u ovome slučaju trebalo je pogledati predstavu od četiri i pol sata. Fokus naposljetku nije bio na golotinji nego na ogoljenosti – gola Ana na početku i gola Kiti na kraju u savršenoj figuri kiklosa aludirale su na izloženo srce – metaforu života i ljubljenja, pulsirajuće snage koja je skrojila radnju svih likova.
Za razliku od Tolstoja čiji se roman najčešće čita kao paralelni, uspoređujući ljubav Ane i Vronskoga s onom Levina i Kiti, nadahnuti dramaturg Ilija Đurović i redatelj Mirko Radović svoj projekt koncipiraju trodijelno. Predstava uključuje tri glavna glumca (Sanja Vujisić, Aco Gavranić, Pavle Prelević) koji se izmjenjuju u ulogama nekolicine glavnih likova, podijeljena je na činove Priroda zaljubljivanja, Priroda vremena i Priroda ludila te prati ljubavne priče triju parova – Stive i Doli, Kiti i Levina te Ane i Vronskog. Osim toga, svaki dio prati živa glazba, pjevanje i ples triju umjetnika koji na licu mjesta proizvode zvukove, pokrete, šumove, pa čak i ozbiljne glumačke intervencije u siže, iako publici odmah naznačuju da nisu glumci.
Kontakt s publikom vrlo je važan i intiman. Naime, iako je prostor kazališnog dvorišta (Plinara) poprilično velik, pozornica je s triju strana okružena sjedalicama pa je publika u nekoliko navrata imala izravan kontakt s glumcima, jedna je gospođa u trenutku ganuća čak i zagrlila Acu Gavranića u ulozi Vronskog. Svijest o tome da je izvrsni glumački trojac uronjen u priču, ali istovremeno iz nje izmješten, vidi se u komentarima opsega Tolstojeva djela, muka po prijevodima, uspjelih i manje uspjelih ekranizacija. Prva je pauza također poseban trenutak – iako gledateljima sugeriraju da se osvježe i kratko odmore, glumci napominju da će na pozornici ostati Levin (Gavranić) koji će prepričati „13 Tolstojevih stranica o košnji“. Dramaturg time pošteno ističe ono što je većina nas još za školskih dana uvidjela kao Tolstojev nedostatak, a to je širina u opisivanju za radnju nebitnih detalja, poput Stivina i Levinova lova, s tek nešto manje opisivačkog entuzijazma u usporedbi Anine i Kitine balske haljine.
Pitanje eksplicitnosti predstave istovremeno se sudara s pitanjem razumijevanja paradigme književnog realizma. Kao što mu sam latinski naziv sugerira, realizam za cilj uzima opisati stvarnost, bilo da krećemo od neopjevana začetnika Gogolja s elementima fantastike ili apsolutna klasika Balzaca s oštro naznačenom društvenom kritikom. Problem je s Tolstojevim književnim predloškom, barem za današnje vrijeme, svojevrsna prigušenost u jasnoći opisa međuljudskih odnosa, napose onih strastvenih. Uvjetno rečeno, opis predigre zasjeni sam čin, čemu se u predstavi doskočilo (kao i u kvalitetnim dijelovima ekranizacije sa Sophie Marceau i Keirom Knightley) vrlo eksplicitnim ljubavnim činom Ane i Vronskog. Boljka je realizma što je u njemu i dalje bio prisutan romantičarski patos razvučene razrade priznavanja ljubavi, a strast je dio preko kojega se pretrčalo, kao i u „Posljednjim Stipančićima“. Ova predstava ne izbjegava ranjiva stanja, ljubomoru, požudu, trudnoću, štoviše, pristupa im pomalo naturalistički, težeći za realnom slikom svijeta – čak i kad je ta slika više životinjska nego ljudska, više ružna nego lijepa.
Glumačka izvedba vodećeg trojca mogla bi se svrstati u antologije kazališne glume, a faktor „maratonstva“ tu uzimamo kao posljednju, gotovo beznačajnu stavku. Stalno mijenjanje fokalizacije i pripovjedača, skokovi iz ljubavi u histeriju, plesanje na rubu između klasika i forum-teatra te vrlo opasna izloženost publici ono su što je mnogo teže i značajnije od četiri i pol sata znojenja. Posebno je traumatična scena u kojoj Pavle Prelević glumi pomahnitalog Vronskog koji divlja udarajući bičem jer je u pogrešnu doskoku tijekom utrke fatalno ozlijedio svoju voljenu kobilu Fru Fru. Gavranić i Sanja Vujisić pritom oponašaju kas i rzanje konja, Vujisić zatim preskače vijaču fingirajući galop i skokove i podnosi težak tjelesni i emocionalni napor u suigri s Prelevićem koji razvlači njezino tijelo, odbijajući činjenicu da je uništio onu koju je volio, što će se kasnije ponoviti i u toksičnim segmentima veze s psihički sve rastrojenijom Karenjinom.
Treći je dio predstave vizualno najatraktivniji, sa sjajnim oblikovanjem svjetla i dramatičnom glazbom, a motiv Anina srca prezentira se kao kazalište sjena i Vronskijevo čupanje emocija iz njezina tijela. Osobni je dojam da je taj dio posebno riskantan, za ljubitelje klasika ponegdje i rubno prihvatljiv zbog ozbiljna odmicanja od književnog predloška. Naime, priča u kojoj Kiti više nije oduševljena supruga i majka, a Ana preživljava u nekom drugom obliku i ogoljuje svoju život donekle je u diskrepanciji s pažljivošću oslikavanja (s poštovanjem klasika) triju veza u prethodnim dijelovima. Završetak predstave mogao bi se shvatiti kao nadopisivanje Tolstoja, kao fabrijevski moment u „Smrti Vronskoga“, kao suvremeni upliv u junake koje, onakve kakvi su ostali na posljednjoj Tolstojevoj stranici, svojatamo kao nešto nedodirljivo. Sve u svemu, nevjerojatno riskantan pothvat koji izvlači maksimum i iz glumaca i iz publike nešto je zbog čega je vrijedilo upijati svaku od tih 270 minuta.
