U sklopu ciklusa izložbi autora mlađe generacije "Mladi izlažu" ovu subotu se u Klubu Zona otvara izložba psihologinje i ilustratorice Ines Ignjačić pod nazivom "Psihički poremećaji u ilustraciji".
Ilustracije prikazuju psihičke poremećaje poput opsesivno - kompulzivnog poremećaja, bipolarnog poremećaja, depresije i shizofrenije, a nastale su kao ideja da se ova kompleksna i vrlo bitna tema približi široj javnosti s ciljem smanjenja predrasuda i destigmatizacije oboljelih osoba.
"Čekanje inspiracije je često poput čekanja Godota – gubitak vremena"
Ignjačić se ilustriranjem bavi od djetinjstva, ali tek u posljednje vrijeme aktivno. 2013. prvi put izlaže na grupnoj izložbi u Beogradu, nakon čega su uslijedile i druge kolektivne izložbe u New Yorku, Sacramentu, Dublinu, Hamburgu, Beogradu, Madridu, Naganu, Farskim otocima, Sao Paulu, Rovinju, Poreču i Zagrebu. Samostalnu izložbu "Kroz prizmu" postavila je 2015. na festivalu dječjeg filma "Pulica u kaputu", nakon čega je obišla nekoliko hrvatskih gradova.
Unatoč brojnim izložbama za svoj rad nije nagrađivana, a kaže, to joj nije ni zanimljivo, ne natječe se s drugima.
- Nastojim biti svakodnevno bolja od same sebe i to mi je najveća nagrada, najveće priznanje. Nagrada mi je širok osmijeh na licu djeteta kojemu sam na zid u sobi naslikala njegovog omiljenog junaka iz filma. Nagrada su mi ljudi koji dolaze na moje izložbe. Nagrada mi je osjećaj da sam ostvarila nešto što sam željela i na čemu sam dugo radila. Završen projekt. To je najljepši osjećaj.
Odakle crpite inspiraciju za svoje radove?
- Inspiraciju ponekad nađem u okolini, u svakodnevnim stvarima. Međutim, često se nađem u situaciji da je uopće nemam. Kad sam bila mlađa, mislila sam da se inspiracija čeka. Onda sam shvatila da je čekanje inspiracije često poput čekanja Godota – gubitak vremena. Treba sjesti i raditi, pa makar i bez inspiracije. A kroz sam proces uvijek dođu neke ideje.
Kako ste počeli povezivati ilustraciju i psihologiju?
- Izuzetno me zanima područje art terapije koje na neki način spaja upravo ove dvije discipline. Od trenutka kad sam shvatila da je upravo to područje kojim se dugoročno želim baviti, odlučila sam napokon realizirati i ovaj projekt, kojeg sam planirala doslovno nekoliko godina prije nego sam mu se napokon posvetila i završila ga. On na neki način spaja psihologiju i umjetnost. U radu kao psihologinja susretala sam se s mnogim problemima današnjice koji pogađaju i ljude s kojima radim, no već sam naučila odvojiti taj radni stres od privatnog života. Možda mi umjetnost u tome pomaže, ali ne više nego druge stvari u kojima uživam, poput putovanja, gledanja utakmice, odlaska u kazalište ili u prirodu.
U kojoj mjeri crtanje općenito pomaže psihičkom stanju čovjeka?
- Likovna umjetnost i umjetnost općenito metode su da se pojedinac izrazi, stvori nešto, utječe na nešto ili ostavi trag. Sam proces slikanja opušta, to je i dokazano, a može imati i terapijsko djelovanje. No nije samo u pitanju slikanje, jer stvaranje glazbe, teksta ili skulpture može opuštati na jednak način. Neke ljude pak opušta trčanje ili plivanje. Svatko ima svoju metodu, bitno je da zna koja je to i da ju može primjenjivati.
"Neznanje izaziva strah u ljudima"
Koliko se često u svakodnevnom životu susrećete s predrasudama i stigmatizacijom oboljelih osoba?
- Susrećem se često s diskriminacijom općenito. Ne samo prema osobama koje imaju psihičke poremećaje, nego prema mnogim društvenim skupinama. U našem društvu ima jako puno predrasuda, no putujući i upoznajući druge kulture shvatila sam da je u nekim drugim zemljama još puno, puno gore. Naravno, za sada želim djelovati lokalno. Bitno je da ljudi šire svoje vidike, informiraju se i povećavaju toleranciju na različitost, a smanjuju toleranciju na nasilje. To je prvi i najvažniji, ali i najteži korak u borbi protiv diskriminacije, a kad se jednom usvoji primjenjiv je i na druge skupine društva.
Jesu li to izdvojeni incidenti ili gotovo svakodnevne pojave? Što mislite koji su razlozi predrasuda i stigmatizacije psihički oboljelih osoba?
- Ako govorimo o incidentima, oni možda nisu svakodnevni. Ali diskriminacija jest. Ponekad je pasivna, primjerice ne želimo sjediti u gradskom autobusu kraj nekoga za koga smo čuli da ima neku bolest. Ponekad ga ne želimo zaposliti. Ima puno različitih situacija. Uzroci leže u neznanju, u premalo informacija koje imamo o tome, ili one koje imamo nisu točne. Neznanje izaziva strah u ljudima. Zato se treba informirati, educirati, stvarati kontakt s ljudima koje niti ne poznajemo, a u startu imamo o njima negativno mišljenje. Možda se iznenadimo kad vidimo da nisu takvi za kakve ih smatramo.
Kako se ta situacija može promijeniti?
- Za promjenu situacije treba dugo i puno raditi na tome. Ništa se ne događa preko noći. No ono što svatko od nas može učiniti je krenuti od sebe. Primjerice, ako ja nekome danas ne uskratim njegovo pravo premda to mogu, on će se osjećati bolje. A onda ću se automatski i ja osjećati bolje. I to su već dvije sretne osobe danas – bez da je itko uložio ikakav trud. Treba krenuti od sitnica i mijenjati svoju okolinu, to su velike stvari.
Mislite li da je ilustracija dovoljno atraktivna, sadržajna i jasna da zainteresira i educira prosječne građane?
- Vidom primamo više informacija nego bilo kojim drugim osjetilom. Puno je veća vjerojatnost da će netko potrošiti par sekundi i baciti oko na neku sliku, neko da će provesti sate i sate čitajući stručne knjige. Stoga ilustracija sigurno može zainteresirati i one građane koji ne znaju mnogo o psihologiji. Ne očekujem da će moja izložba promijeniti svijet, ali ako otvori vidike i smanji predrasude kod samo jedne jedine osobe – već tada ću znati da sam učinila mnogo.
Jeste li u stvaranju radova za ovu izložbu imali jasnu viziju konkretnih situacije ili stanja koje želite prikazati, s kojima ste se susretali u radu kao psihologinja ili ste prikazali neke svoje generalne doživljaje psihičkih poremećaja?
- Prikazala sam generalne doživljaje prema općenitim simptomima, ne pojedinačne slučajeve. Svaki slučaj je drugačiji, svaka osoba je drugačija. Nisam klinička psihologinja, no susretala sam se kroz svoj posao s puno pojedinaca koji imaju dijagnosticiran neki od psihičkih poremećaja ili su po nekoj drugoj osnovi pripadnici ranjivih skupina. Bilo je teško prikazati nešto toliko apstraktno, a uz to se radi i o vrlo osjetljivoj temi.
U početku sam ih namjeravala sve prikazati kroz jedan motiv, no vrijeme je prolazilo, a ja nisam uspjela pronaći idealan motiv. Potom sam se napokon odlučila na apstraktan prikaz, linijama i bojama dočarati simptome koliko je to moguće. To je, naravno, moje osobno viđenje, moj osobni doživljaj i ne znači da svatko ima isti takav doživljaj neke pojave ili motiva. Vjerujem da će svatko na istoj slici vidjeti nešto drugo, i to nije samo po sebi loše – tako bi bilo i da slikam pejzaže, a sasvim sigurno će onda biti i za temu o kojoj pričamo.
Izložba "Psihički poremećaji u ilustraciji" otvara se u subotu, 21. travnja, u 19 sati u Klubu Zona na Šperunu, a izložbi prethodi predavanje "(De)stigmatizacija psihičkih poremećaja" s početkom u 18 sati.