Papa Lav XIV. proglasio je svetima tri žene i četiri muškarca u nedjelju, 19. listopada, na Trgu svetoga Petra u Rimu, izvijestio je Vatican News.
Svetima je proglasio Ignacija Choukrallaha Maloyana, Bartola Longa, Vincenzu Mariju Poloni, Mariju Troncatti, Joséa Gregorija Hernándeza Cisnerosa i Mariju del Monte Carmelo Rendiles Martínez, prve svece iz Venezuele i Petra To Rota, prvog sveca iz Papue Nove Gvineje, prenosi KTA.
U svojoj propovijedi, Sveti Otac se osvrnuo na Isusovo pitanje hoće li Sin Čovječji pronaći vjeru na zemlji kada ponovno dođe.
Gospodinovo pitanje, rekao je Papa, otkriva da je vjera dragocjena veza ljubavi između Boga i Njegova naroda.
Svijet bez vjere, dodao je Papa, bio bi ispunjen djecom bez Oca, koja ne bi imala želju za životom jer u njihovim srcima ne bi ostalo nade za spasenje.
Zbog toga nas Isus poziva da uvijek molimo, kako bi naša veza ljubavi s Bogom bila očuvana i kako bi naša srca mogla prihvatiti Njegovo spasenje.
„Kao što disanje održava život tijela, tako i molitva održava život duše“, rekao je.
Papi Lavu druga je ovo kanonizacija u pontifikatu. Već u rujnu podigao je na čast oltara dvojicu talijanskih mladića Karla Acutisa i Petra Jurja Frassatija.
Evo tko su novi sveci:
Armenski biskup mučenik
Mučenik biskup Ignacije Maloyan (1869. – 1915.), blaženik od 2001. godine, bio je jedan od najsjajnijih predstavnika Armenske Katoličke Crkve.
Nekoliko godina radio je kao privatni tajnik armenskoga katoličkog patrijarha, koji je tada boravio u Carigradu, a u toj ulozi osiguravao je i kontakte sa sultanovim dvorom i osmanskom vladom.
Godine 1911. izabran je za nadbiskupa u Mardinu, gradu koji je tada još uvijek bio pretežno kršćanski. Dana 30. travnja 1915. osmanski žandari i kriminalni pripadnici „Posebne organizacije“ (Teskilat-i-Mahsusa) opkolili su katedralu i nadbiskupsku rezidenciju u Mardinu pod izlikom da traže skladišta oružja. Oružje nije pronađeno, ali su nadbiskupski arhivi i papiri uništeni, a klerici i laici uhićeni i mučeni. Nekoliko dana kasnije, Maloyan je okupio svećenike svoje Nadbiskupije, upozorio ih na opasnost koja se približava i pozvao ih da ostanu postojani u svojoj vjeri.
Dana 3. lipnja 1915. nadbiskup je uhićen zajedno sa svojim tajnikom i 27 istaknutih župljana. Šef policije Mamduh-beg zatražio je predaju navodno skrivenoga oružja. Maloyan je ponovno potvrdio svoju odanost sultanu i odlučno odbio prelazak na islam koji je predložio Mamduh-beg, a što bi mu spasilo život. Bio je pretučen, mučen i natjeran na marš smrti s 415 svećenika i vjernika, 11. lipnja iste godine. Na kraju je načelnik policije službenim pištoljem ubio nadbiskupa Maloyana dok se molio.
Prvi svetac Papue Nove Gvineje
U skupinu novih svetaca spada i Petar To Rot (1912. – 1945.) iz Papue Nove Gvineje. Laik i kateheta poučavao je seosku djecu i odrasle katoličkoj vjeri i posjećivao bolesne. Kad su Japanci tijekom Drugoga svjetskog rata 1942. godine napali Papuu Novu Gvineju i uhitili mnoge svećenike i redovnike, tada gotovo 30-godišnjak preuzeo je neke od njihovih zadataka: vjenčanja, krštenja i sprovode.
Suprug i otac troje djece također je propovijedao protiv ponovnoga uvođenja poligamije koju su forsirali Japanci, branio je katoličko učenje o braku i tajno slavio liturgiju unatoč zabrani. Godine 1945. uhićen je i svirepo likvidiran zbog svoga pastoralnog rada.
Dvoje svetaca iz Venezuele
Ubuduće će se kao sveci diljem svijeta moći štovati i venezuelanski liječnik Jose Gregorio Hernandez Cisneros (1864. – 1919.), u Latinskoj Americi poznat kao „liječnik siromašnih“, i Maria del Monte Carmelo Rendiles Martinez (1903. – 1977.), utemeljiteljica Kongregacije služavki Isusovih, također iz Venezuele.
Poput Petra To Rota, i oni su prvi sveci iz svoje domovine.
Hernandez, liječnik, znanstvenik, filantrop i pobožan katolik, rođen je u Isnotuu u državi Trujillo. Nakon studija u Caracasu i Parizu presudno je utjecao na medicinski razvoj Venezuele i smatra se pionirom tamošnje moderne medicine. Istovremeno je vodio skroman, asketski život i bio poznat po požrtvovnoj brizi za siromašne i bolesne. Umro je 1919. kada ga je udario automobil dok je prelazio ulicu na putu do bolesnika.
Godine 2021. papa Franjo ga je proglasio blaženim.
Redovnica Maria del Monte rodom je iz Caracasa. Činjenica da je rođena bez desne ruke nije je spriječila da vodi iznimno aktivan život i da nakon što se pridružila francuskoj redovničkoj zajednici nakon povlačenja iz Venezuele, 1965. godine, utemelji samostalnu zajednicu „Siervas de Jesus“ čiji su kamen temeljci euharistijsko klanjanje, pastoralni rad u župama, obrazovnim ustanovama i socijalno služenje potrebitima.
Blaženom ju je 2018. proglasio papa Franjo.
Redovnice kao uzori vjere
Maria Troncatti (1883. – 1969.) druga je sestra svjetskoga aktivnog ženskog reda sestara don Bosca (Kćeri Marije Pomoćnice) koja je uzdignuta na čast oltara. Rođena u Corteno Golgi u sjevernoj Italiji, ušla je u Red u dobi od 23 godine i radila je četiri desetljeća u amazonskoj regiji Ekvadora – posebno među autohtonim narodom Shuar.
U vrijeme kada je dolazilo do nasilnih sukoba između doseljenika i domorodačkih zajednica, Troncatti nije bila samo medicinska sestra, već i mirotvorac. Godine 1969. poginula je u zrakoplovnoj nesreći u ekvadorskome gradu Sucua, gdje je i pokopana. Blaženom je proglašena 2012. godine.
Svetom je proglašena i Talijanka Vincenza Maria Poloni (1802. – 1855.), utemeljiteljica Zavoda sestara milosrdnica iz Verone, koja se žrtvovala u službi siromašnih i bolesnih. Majka Vincenza bila je pouzdanica njemačkoga svećenika Carla Steeba (1773. – 1856.), koji je također proglašen blaženim, i s kojim je osnovala redovnički Zavod „Sorelle della Misericordia“. Posebnu pozornost posvetili su neudanim majkama, siromašnim udovicama i bolesnim, napuštenim ženama. Poloni je umrla od raka u dobi od 53 godine, a proglašena je blaženom 2008. godine.
Od sotonista do „apostola krunice“
Svetište „Madonna del Rosario“ (Gospe od Krunice) u Pompejima, u južnoj Italiji, svečano otvoreno 1891., potječe iz vremena odvjetnika i obraćenoga sotonista Bartola Longa (1841. – 1926.). Longo, koji je potjecao iz katoličke obitelji, otpao je od vjere kao student u Napulju i postao militantni antiklerikalac koji se također prepustio praznovjerju.
Nakon obraćenja organizirao je razvoj tada potpuno osiromašena seoskog stanovništva i – usred oštro građanske, antiklerikalne Italije s kraja 19. stoljeća – donacijama izgradio marijansko svetište u Pompejima, u čijoj se bazilici krunice časti čudotvorna slika Djevice Marije.
Nakon povratka katoličkoj vjeri, Bartolo Longo se sve više angažirao u društvenome sektoru. Osnovao je obrazovne i skrbničke ustanove, uključujući one i za djecu zatvorenika, kao i nekoliko dobrotvornih projekata. Otvoreno je govorio o svome ranijem skretanju spiritualizmu i antiklerikalizmu.
Crkva je njegov život doživljavala kao primjer osobnoga obraćenja i crkvene reintegracije. S Longovim oživljavanjem krunice u 20. stoljeću, Pompeji su postali važno mjesto hodočašća i jedno od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u Italiji. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Longa blaženim 1980. godine, a papa Benedikt XVI. blaženim i dodijelio mu naziv „apostol krunice“.
