Hrvatska ima više od 250 tisuća ovisnika o alkoholu i pri samom je vrhu Europske unije po konzumaciji alkoholnih pića. Ovisnost o alkoholu je veliki društveni problem s kojim se na liječenju suoči tek svaki osmi ovisnik.
Veliki doprinos pomoći u liječenju ovisnika o alkoholu posljednjih desetljeća daju brojni Klubovi liječenih alkoholičara. Na jednoj takvoj terapijskoj grupi bili su i novinari portala Dalmacija Danas. Terapijski sastanak se održao u Gradskom kotaru Spinut gdje je bilo prisutno 15- ak muškaraca i žena. Zbog pravila o diskreciji terapijske grupe, prava na privatnost i predrasuda u društvu nećemo im otkrivati identitet kako ih se ne bi prepoznalo i dodatno stigmatiziralo. A zapravo im treba pružiti ruku i čestitati jer su shvatili da imaju problem i da ga žele riješiti.
Okupljeni su oko stola, pod "budnim okom" terapeutkinje Željke Radošević. Sastanak vodi Marko sada već bivši alkoholičar. Riječ daje najnovijem članu Ivanu čovjeku koji je došao u pratnji svoje supruge. Sasvim iskreno priča da je od zadnjeg sastanka imao gripu zbog čega i nije mogao piti, ali i priznaje da je pokleknuo jer je u ime pobjede i osvajanja srebrne medalje hrvatske rukometne reprezentacije popio gemišt.
Strah od stigmatizacije
Iako se bez ikakvog problema ostavio cigareta, piva, žestica i kave sa gemištima nema sreće. U priču se jedan po jedan, bez upadanja drugima u riječ, uključuje Marinova supruga Marica čiji suprug već dvije godine ne pije alkohol u čemu je uspio tek nakon bolničkog liječenja.
- On pije od kada ga ja znam, a to je više od 30 godina. Nije se opijao, no posljednje dvije godine je to prešlo u opijanje. Nije bio agresivan ni prema djeci, ali ni prema meni. Stvar sam preuzela u svoje ruke, slučajno sam došla u ovaj Klub, nema kome se nisam javljala samo da mu pomognem. Na kraju sam pomoć tražila kod njegovog obiteljskog liječnika. Bilo me strašno sram, priznajem, no naposljetku sam čistog obraza digla glavu i tražila njegov savjet, priča Marica.
Kada je dobila uputnicu za bolničko liječenje supruga je spakirala nakon čega je on teškom mukom pristao otići u zagrebačku bolnicu i u njoj ostati nešto manje od mjesec dana. Od tada redovno svake srijede zajedno dolaze u Klub.
- Priznajem negirao sam problem i mislio da se sam mogu izboriti, da ću u tome uspjeti, no sve sam više tonuo. Opirao sam se. To upravo ti radiš Ivane, opireš se, ali moraš biti svjestan da bez liječničke pomoći nećeš uspjeti. Na liječenju sam spoznao tko sam, od čega bolujem i kako se mogu liječiti. Ovdje u Klubu se nastavljam nadograđivati. To je jedini način. Shvatio sam da dok sam živ za mene više alkohol ne postoji bez obzira na bilo kakvu životnu situaciju. Bilo me je stvarno strah što će ljudi pričati dok budem na liječenju, a u biti nitko nije ni shvatio gdje sam bio niti sam kome nedostajao, prisjeća se Marin. Problem je što se ljudi boje pristupiti liječenju u psihijatrijskoj ustanovi zbog stigmatizacije i uvriježenog zaostalog, te grubog stava da je to "ludnica". Bolnica Insula na Rabu gdje je bio stručno je uređena ustanova koja mu je vratila vjeru u sebe i u život.
Bolna apstinencija sa sretnim krajem
Julijana je na terapijsku grupu došla kako bi je članovi savjetovali na koji način natjerati supruga da dolazi s njom u Klub. Poprilično je labilna osoba koja probleme rješava kroz alkohol. Od svega je naposljetku dobio kroničnu bolest i ne želi biti pod kontrolom liječnika. Pokušava mu objasniti cijelu situaciju, reći mu da je zabrinuta, biti mu potpora u liječenju, no ne uspijeva ga nagovoriti na liječenje. Članovi Kluba joj savjetuju da prvo sam mora osvijestiti svoj problem da bi mogao djelovati.
Jedna od onih koja je uspjela pobijediti svoju ovisnost o alkoholu je Zorana koja ne pije već punih 18 godina. U svijet alkohola je ušla malo po malo prvo pijući likere, a kada su stigli prvi problemi samo je u njima, ali i u vinu, vidjela "spas". Sve brže je "tonula". Spas je "došao" nakon što je na lokalnom radiju čula apel dr. Stijepe Botterija, osnivača prvog Kluba liječenih alkoholičara u Splitu, koji je javno pozvao ovisnike o alkoholu da se jave u Klub. Odmah sljedećeg dana je otišla u Klub koji joj je pomogao riješiti se ovisnosti. Tijekom apstinencije je imala jedan recidiv, ali danas je čista.
- Moram priznati i sa sigurnošću reći da nakon punih pet godina nepijenja alkohola nisam više imala nikakvu želju za konzumiranjem. Tijekom apsitencije i u procesu oporavka od alkohola, imala sam naravno bolne i teške situacije, ali nikada mi nije došlo da rješenje tražim u čaši, govori Zorana.
Zanimalo nas je koji je to moment kada osoba zna da je postala alkoholičar, a članovi uglas odgovaraju onda kada se često pije ili kada se ima želju piti još iako ste upravo popili nešto, kada je čovjeku to ujutro prva misao čim se probudi, kada alkohol postane važniji od obitelji, kada je zdravlje narušeno, ali i onda kada nastupe problemi na poslu ili u prometu.
"Alkoholizam nije izlječiva bolest nego zalječiva"
Motiv za konačno "zbogom" alkoholu Mateu je bilo rođenje djeteta. Iako se četiri puta vraćao čašici na kraju je ipak pobijedio i sada je već 22 godine čist. Danas u Klubu pomaže novim članovima svjedočeći o teškom putu kroz koji je prošao.
Tri godine duže od Matea čist je i Petar koji i dalje usprkos dugom proteku vremena redovno dolazi na sastanke srijedom.
Iako relativno mladog, Stipu je zbog ovisnosti o alkoholu kod doktora poslao poslodavac koji ga je želio zadržati jer je vrijedan i pouzdan. Na liječenju je proveo mjesec dana i već 14 mjeseci ne pije iako se nekoliko puta vraćao alkoholu. Shvatio je da je zbog alkohola izgubio dobre ljude oko sebe, ali i tlo pod nogama, a najviše su mu savjetima pomogli ljudi u Klubu.
Članica Tanja ne pije osam mjeseci, živi dan po dan i ističe da je još uvijek jaka stigmatizacija u društvu, te da ne dobivaju podršku koju trebaju zbog čega im se jako teško nositi s tim.
Alkoholizam nije izlječiva bolest nego zalječiva jer bi izlječiva značilo da osoba opet može piti, kaže terapeutkinja Željka Radošević. Nemoguće je da nakon pet godina netko popije alkoholno piće i tu stane jer se pokazalo da to jedno piće krene tamo gdje je proces pijenja stao u trenutku liječenja, te se ponovnim pijenjem vrlo brzo doza počne povećavati.
- Onaj tko probije barijeru kontrole ponašanja uslijed prekomjernog pijenja alkohola i nastanka bolesti alkoholizma više ne može biti društveni potrošač i umjereno piti.
Pet godina do nestanka žudnje
Uz apstinenciju od alkohola se može kvalitetno živjeti, a istraživanja su pokazala da nakon otprilike pet godina nestaje simptom žudnje za uzimanjem alkohola. Čovjek više nema snova o alkoholu, prisilnih misli, tjelesne nelagode, jer je kroz terapijski rad puno situacija i okidača procesuirano i razvijeni su novi zdravi mehanizmi prevladavanja životnih izazova. Tijekom godina apstinencije i upoznavanjem sebe kroz grupni terapijski rad osoba je izgradila nove navike i počela živjeti zdrav život, kaže Radošević .
Dodaje da je potrebno stalno voditi računa kako je alkoholizam kronična recidivirajuća bolest zbog čega je potreban oprez i u slučaju ponovnog pijenja odmah reagirati i prijaviti liječniku, obitelji, terapeutu ili nekome iz grupe.
Članovi terapijske grupe na kraju poručuju da alkoholizam ne bira godine, status i zanimanje već pogađa sve slojeve društva. To je bolest koja se može liječiti. S njom nema kompromisa i koketiranja.
