Danasšnje nebo nad Vrgorcem ukrasio je prizor kakav se često viđa na fotografijama uz japanski vulkan nego u Dalmatinskoj zagori: savršeno urezana, piramidalna silueta Matokita (1 063 m) okrunjena glatkim, slojevitim oblakom nalik svemirskom brodu. Fotografija Crometeo fotografa podsjetila nas je koliko impresivna može biti interakcija vjetra i reljefa – čak i kad je riječ o „maloj“ planini.
Što su uopće lentikularni oblaci?
Latinski naziv Altocumulus lenticularis otkriva dva podatka: riječ je o srednje visokom (2–7 km) altokumulusu i o oblaku lećasta oblika (lens = leća). Upravo zbog glatkih, zaobljenih rubova često ih se zamijeni za NLO – otuda i nadimak „leteći tanjur“. Ovo je mehanizam nastanka ovih oblaka:
- Orogradski valovi – Kad stabilan, ali vlažan zrak naiđe na planinu, prisiljen je uzdizati se uz privjetrinu. Iza grebena u zavjetrini započinju oscilacije zraka – tzv. lee ili planinski valovi.
- Kondenzacijski greben – Na vrhovima tih valova zrak se hladi ispod točke rosišta pa vodena para kondenzira u oblak. U dolovima vala zrak se spušta i zagrijava te se oblak raspline. Rezultat je stacionarna, oštra „leća“ koja izgleda nepomično, iako kroz nju mogu juriti vjetrovi brzinom od 50-100 km/h.
- Višeslojno „slaganje“ – Ako je postoje povoljni atmosferski uvjeti, na valovima se može formirati nekoliko „katova“ oblaka pa dobivamo efekt „palačinki“ – upravo ono što se danas dogodilo iznad Matokita.
Zašto baš iznad Dinarida i uz buru?
U Dalmaciji se lentikularni oblaci najčešće viđaju kad snažna bura „preskoči“ Dinaride. Brza, suha zračna struja tada se rasprši tek iznad vrhova, što ostavlja čist pogled prema srednjim slojevima atmosfere gdje nastaju karakteristične bijele leće. Sličan se efekt javlja i uz jugozapadne i jugoistočne visinske struje kad preko Jadrana pušu fenski vjetrovi.
Upravo danas iznad Jadrana puše umjerena na udare i jaka bura koja će prema kraju dana postupno slabiti.
