Hrvatsko narodno kazalište u Splitu svojim je sugrađanima pripremilo bogat novogodišnji program, a kao blistav primjer veličanstvenog slavlja glazbe i sinergije s publikom ostat će zapamćen Novogodišnji koncert Orkestra i solista HNK-a pod vodstvom maestra Ivana Huta. Dvodijelni program uključio je brojeve iz sjajne komične opere „Šišmiš“ Johanna Straussa mlađeg te orkestralni dio s antologijskim djelima Eduarda Straussa, Johanna Straussa starijeg i mlađeg, Vatroslava Lisinskog i Hansa Christiana Lumbyea.
Prije svega pohvaljujemo fantastičan izbor glazbenih brojeva koji se pokazao kao pun pogodak za pravo prazničko veselje, ali i kao izvrstan materijal za nadahnute interpretacije Orkestra i solista. Već se u uvertiri „Šišmiša“ pokazalo da sviračima sjajno leži djelo koje zahtijeva živahnost, skokovit ritam, upečatljive solo dionice instrumenata i transfer energije između dirigenta i izvođača. Solisti su nakon briljantnog otvaranja Orkestra nastavili u istom tonu. Peterolist solista također je primjer izvrsnog izbora v.d. ravnateljice Sunčane Tušek, koji pokazuje šarolikost potencijala. Ana Malovan naznačila je ljepotu svog koloraturnog soprana izvodeći niz zahtjevnih ukrasa već na prvome slogu – tehničku zahtjevnost vokalnih skokova i visina odrađivala je s osmijehom (i pjevanim smijehom), bez pretjerane karikaturalnosti, ali s mnogo glumačke energije koju sjajno balansira s pjevanjem, ne dopuštajući da ton otiđe u pokazivanje sile koja bi mogla naštetiti točnosti i karakteru glazbenog ulomka. Izvrstan je izbor i Olesya Tokarenko, koja u duetu Rosalinde i Adele pokazuje drugu dimenziju ljepote soprana – voluminoznost, čistoću, jedrinu. Dok je Malovan visinom i vještinom bojila ukrase koji bljesnu u uhu razdraganih slušatelja, Tokarenko je odmjerenom snagom održavala melodiju u duetu i stabilizirala dinamiku solista u odnosu na moćan okrestar. Podsjetila nas je na svoj upečatljiv nastup u „Traviati“ gdje je također bila pokazala da, osim ljepote glasa, ima i toliko važan pjevački smisao za pravu mjeru.
Mezzosopranistica Bjanka Ivas oduševila je već i svojom pojavom u muškom odijelu u liku princa Orlofskog, a njezin je lirski mezzo bio šlag na torti sjajnog ženskog trija. Odlike su njezina nastupa bile vrsna kontrola glasa, kristalna jasnoća, ali i prekrasna boja puna zrelosti i vještine. Valja napomenuti da su sve solistice bile i iznimno glumački angažirane, ne dopuštajući da komika opere padne u drugi plan pred zahtjevnošću glazbenog predloška. Čini se kao da su prošla desetljeća otkad je Marko Lasić doživljavan kao bariton koji bi tek mogao diskretno zakucati na vrata solističkih voda. Njegov je pjevački rast toliko očigledan da nas može samo veseliti što se uloge marljivo pišu u biografiju, a sad već iskusni pjevač jednako uživa i u opernim i u koncertnim zadaćama, uvijek na razini zadatka, pouzdan, stabilan, šarmantan, pravi oslonac svojim mlađim kolegama. Među mladim snagama jako se ističe mladi tenor Lovre Gujinović vrlo lijepe boje glasa i kapaciteta za ozbiljne uloge. Trema se u njemu ne uočava ni u tragovima, talentiran je glumac, lako uskače u cipele svih likova koje tumači, a publika ga prepoznaje i voli.
Orkestar HNK-a na Novogodišnjem je koncertu blistao posebnim sjajem. Izloženost pogledima publike kao da je dodatna motivacija, a drugačija postavljenost u prostoru bila im je samo dodatna prednost. Kazalište je bilo prepuno zvuka, no akustika nije varijabla – dinamika je bila briljantno oblikovana, ona je ta koja je iz stabilno vrlodobrog skočila na odličan. Kao najljepše izvedenu skladbu večeri izdvojit ćemo „Kaiser Walzer“ Johanna Straussa. Orkestar je tijekom cijele večeri, a pogotovo u toj skladbi, svojom interpretacijom zorno prikazivao tipično prazničko raspoloženje, gotovo u karakteru napitnice, ali i dinamički rast od uvodnih suptilnih pasaža (gudački instrumenti i klarineti) preko prelijepe kadence violončela i raspleta s trijumfalnim puhačima i udaraljkama. Ne može se reći jesu li više briljirali kao cjelina ili solisti sa svojih pet minuta zaslužene slave. Ono što posebno veseli lakoća je njihove interpretacije, opušten govor tijela, osmijesi na licu – sve je to potpuno opčinilo publiku.
Navodimo ga zadnjeg, a jasno je da je „mozak operacije“, uz Sunčanu Tušek u ulozi selektorice ovog besprijekornog programa, dirigent Ivan Hut. Šteta je što u osvrtu na nastup ne možemo uključiti dojmove slušatelja, a imali bismo što snimati i transkribirati da smo ih pitali dojam o maestru. Ako se u publici tu i tamo čuo žamor, čuo se zbog iskrena oduševljenja tehnikom dirigiranja i općenito ljudskim metodama rada Ivana Huta. Takav dirigentski potpis ne bi se mogao ni oponašati – bilo da dirigira samo rukama ili štapićem kao produžetkom ruke, nogom kao nositeljem ritma ili govorom tijela kao pokretačem dinamike. Hut je bio vođa skupine veličanstvenih, ali i dirigentski svijet za sebe, netko na kome je jasno kao dan koliko razumije, osjeća i živi glazbu, kako samo glazbenik koji je dijelio sviračke orkestralne redove s kolegama može znati.
Bolji izbor glazbenih brojeva, solista i dirigenta za zatvaranje godine u kojoj je Opera briljirala nismo mogli poželjeti. Posljednji je Novogodišnji koncert na programu večeras, a svi koji su nabavili svoje ulaznice zasigurno će uživati i pamtiti ovu čarobnu glazbenu večer.
