Nova godina u splitskom HNK-u nije počela ni novitetima ni revolucijama. Željno očekivana dramska premijera strpjet će se do kraja mjeseca, što se pokazalo odličnom odlukom. Tijardovićeva opereta „Mala Floramye“ praizvedena je 1926. i još uvijek nije izgubila svoje obožavatelje, što dupkom puno kazalište u siječnju zorno prikazuje. Klasik u tri čina kosi se s mnogim preferencijama moderne publike – radnja se odvija prije i tijekom Prvog svjetskog rata, a ne u (barem fiktivnoj) sadašnjosti; jezična je osnovica čakavska, današnjim govornicima čak i arhaična, a ne standard ili žargon; scenografija je savršeno autentična, ne apstraktna ili futuristička. Međutim, Mala Floramye i dalje zavodi i staro i mlado, a ne samo svoga Mirka i šjor Bepa Pegulu. Zašto je tomu tako?
Likovi i ansambl
Likovi Tijardovićeve operete nisu nikakva novost. Namjerno ili nenamjerno, radi se o tipskim likovima kakve susrećemo u komedijama od Plauta do Držića. Mala Floramye lijepa je djeva za čiju se naklonost bori mladi budući poručnik Mirko i gradski redikul šjor Bepo Pegula. Prvoga u ostvarenju veze sprječava rat, a drugoga djevojčina majka i njezino posvemašno nezanimanje za udvarača. Prvi se čin odvija za vrijeme splitskog karnevala, drugi za vrijeme rata u okolici Marseillea, a treći opet u Splitu, gdje će se ljubavne priče konačno rasplesti, a rat utihnuti. Glavni su likovi toliko stereotipni da bi bez okolnih komičara i zabadala bili dosadni. Šarmantnima ih čine neprilike na koje nailaze, no prije svega sjajni pjevači – Antonija Teskera/Branka Pleština Stanić i Bože Jurić Pešić/Vladimir Garić. Najomiljeniji su likovi oni na čijim zabludama, sitnim lažima i šarmantnoj glupavosti počivaju zapleti – šjor Bepo Pegula i Miss Beautyflower (u neponovljivoj izvedbi Gorana Markovića i Žane Marendić Bučević). Nepošteno bi bilo ne primijetiti da je Marković, po vokaciji glumac, superiorno odradio plesne i pjevačke dionice. Brbljavi duh Splita, koji sve voli komentirati i u sve se miješati, najbolje prikazuje odličan zbor i dvije „babe tračare“, šjor File i Dane. Taj lokalni temprament, koji u svim likovima izvire kao ponos, humor, dišpet i snalažljivost, ne zamire ni u vrijeme rata i gubitka ljubavi („U Split niko ne radi ništa nego se igra prokleti balun“, „Za ne poginit u ratu izventali smo Austriju“).
Kostimografija, scenografija i glazba
U tom „svetom trojstvu“ koje, uz vodstvo redatelja Gorana Golovka, dirigenta Harija Zlodre i svih izvođača, čini ovu operetu klasikom, isticanje jednoga bilo bi nezahvalno i promašeno. Naime, ako u HNK-u postoji maksimum triju navedenih područja – on je u Maloj Floramye. Kostimografija je za vrijeme karnevala raskošna i upadljiva, u ratu skromna i prikladna, a u Splitu tradicionalna. Ne zaboravimo, radi se o kostimima cijelog ansambla, a u trenucima masovnih scena na sceni je preko trideset izvođača. Pohvale za odličan posao Mladena Radovnikovića i suradnika. Scenografija je vrhunac, kako i dolikuje, postigla u trećem činu, u Splitu. Prva vidilica, sa svojim kamenim stupićima i starim agavama, od originala se razlikuje samo po izostanku dnevnog svjetla, što je zasluga Zvonimira Mihanovića. Za glazbu, čije arije već skoro stoljeće razgaljuju Dalmatince i prepjevavaju se od klapa do talent-emisija, osim zbora, posebno moramo pohvaliti one čiji se krvav rad samo čuje – Orkestar HNK-a. Kad se svemu pridoda nenametljiv i elegantan doprinos Baleta, jasno je da je Mala Floramye raskošan i epohalan, možda i najveći projekt splitskog kazališta. Projekt koji je već nadživio glumce koji su ga proslavili. Projekt koji ne treba komplicirati, sablažnjavati i izmišljati vrijeme, mjesto i ljude da bi ga publika obožavala.
