Okrugli stol s temom Što lokalna zajednica (ne) čini za zaštitu žena od nasilja i kako možemo bolje? u organizaciji stranaka Direkt, SDP i Možemo! održan je jučer u Beton kinu MKC-a.
Uz moderatoricu Kristinu Vidan, gošće okruglog stola – Dunja Bonacci Skenderović, autoricu istraživanja o partnerskom femicidu u RH „Ili moja ili ničija“, Petra Sinovčić, koordinatorica Centra za ženska prava „Vinka Bulić“ udruge Domine, Marta Grbić Barač, voditeljica Caritasovog Skloništa za žrtve nasilja i Livia Plančić, predsjednica udruge za pomoć žrtvama Bijeli krug Hrvatske, govorile su o brojnim aspektima nasilja nad ženama, prvenstveno obiteljskom nasilju te o alatima koji su na raspolaganju udrugama i institucijama koje se bave zaštitom žena od nasilja.
.png)
U posljednjih 20 godina u Hrvatskoj je ubijeno više od 400 žena, samo u 2024. od partnera i bliskih članova obitelji ubijeno je 18 žena, a samo u veljači 2025. u RH zabilježeno je 507 slučajeva obiteljskog nasilja, uz kontinuirani porast nasilja u obitelji iz godine u godinu. Podaci su to koji zvone na uzbunu, a sudionice su istaknule konkretne probleme s kojima se suočavaju u svom svakodnevnom radu s žrtvama ili, kao u slučaju udruge Bijeli krug Hrvatske, i s počiniteljima obiteljskog nasilja, u sklopu sudski propisanih tretmanskih postupaka.
Na tribini se čulo da je u Savjetovalište za žene žrtva nasilja udruge Domine od početka ove godine došlo čak 35 novih korisnica, a Petra Sinovčić je naglasila kako bi osnivanje Kriznog centra, kao sigurne i trajne lokacije koja bi pružila uvjete za trenutnu reakciju u slučajevima hitne potrebe, trebalo biti prioritet u kratkoročnom zbrinjavanju žrtava nasilja. No, iako su deklarativno i aktualni predstavnici Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije podržali ovaj projekt, na njegovu realizaciju se čeka već više od dvije godine dok se žene zbrinjavaju ad hoc, ponekad i u neadekvatnim uvjetima.
Jedino sklonište na području cijele županije (nedostatnih kapaciteta) je ono Caritasovo, koje ima uvjete za zbrinjavanje 12 slučajeva godišnje, dok je samo u prošloj godini bilo potrebno zbrinjavanje 26 žrtava nasilja. Rad sa ženama i obiteljima u skloništu podrazumijeva rad na njihovom psihološkom i ekonomskom osnaživanju, otklanjanju trauma i postizanju uvjeta za osamostaljenje nakon izlaska iz skloništa, objasnila je Marta Grbić Barač, koja je naglasila da na svim razinama u zajednici treba raditi na prevenciji i edukaciji u smislu prepoznavanja različitih oblika nasilja, od ekonomskog do psihičkog, koji nerijetko ostaju nevidljivi okolini, a ponekad i neprepoznati od samih žrtava sve dok ne eskaliraju.
Livija Plančić iz udruge Bijeli krug Hrvatske posebno je istakla nužnost umrežavanja institucionalnih i vaninstitucionalnih aktivnosti u visokorizičnim slučajevima koji se kroz intervencije samih institucija ne mogu riješiti, a upoznala je javnost i s problemima u radu na resocijalizaciji počinitelja i promjeni nasilnih obrazaca ponašanja u sklopu sudski propisanih mjera, jer u tom segmentu nedostaje i stručnjaka i edukacije, ali i sredstava:
„Sufinanciranje rada s počiniteljima obaveza je lokalne samouprave“, istaknula je Livija Plančić.
Da kod nas ne postoji strukturna provedba mjera zaštite žena naglasila je i Dunja Bonacci Skenderović, navevši jedan od očitih primjera gdje Hrvatska ne provodi mjere koje su precizno propisane Istanbulskom konvencijom - kapacitete skloništa za žene žrtve nasilja u Hrvatskoj, pri čemu je Splitsko-dalmatinska županija posebno apostrofirana kao problematična.
U diskusiji o femicidu kao najtragičnijem ishodu partnerskog nasilja, Dunja Bonacci istaknula je niz znakova koji moraju alarmirati sve institucije prilikom postupanja kod obiteljskog nasilja prije nego se dogodi smrtni ishod, poput mehanizama prisilne kontrole, uhođenja ili prijetnji smrću.
„U trenutku kad žena poželi promijeniti tu situaciju, kad pokaže otpor, gotovo uvijek dolazi do eskalacije nasilja. Kad žena dođe prijaviti nasilje, vjerojatno je već došlo do točke u kojoj je nasilni partner spreman na sve i tada institucije trebaju odmah i odlučno reagirati. Femicid nije nikakvo „ubojstvo iz strasti“, to je gotovo uvijek planirano ubojstvo, koje se može predvidjeti i koje ima karakteristike likvidacije“, naglasila je Dunja Bonacci Skenderović.
Nakon brojnih pitanja iz publike zaključeno je da je nužan strateški pristup ovom problemu kroz suradnju lokalne samouprave, institucija i udruga: prvenstveno kroz kontinuiranu preventivnu edukaciju o nenasilnom rješavanju sukoba, rodnoj ravnopravnosti i prepoznavanju nasilnih obrazaca ponašanja u obrazovnom sustavu, kao i preko institucija i udruga koje se bave mladima s problemima u ponašanju, do onih koje se bave posljedicama. Njima je potrebno pružiti puno više podrške u radu i omogućiti bolje alate za zaštitu žrtava nasilja. Koherentna i multidisciplinarna strategija borbe protiv nasilja u obitelji kao programski dokument trebao bi biti samo prvi korak u umanjivanju strašnih brojki.
