Nakon 17 godina provedenih u gradskom ritmu, jedan par odlučio je napraviti neočekivani korak – vratiti se na otok koji su napustili u potrazi za životom u Splitu. Odluka koja se činila dalekom i gotovo nestvarnom postala je stvarnost nakon dugog planiranja i prilagodbe, donoseći sa sobom niz izazova, ali i neprocjenjiv osjećaj doma.
Kako se obitelj prilagodila otočkom životu i koje su ih sitnice vodile na tom putu, pročitajte u priči koja donosi osobni pogled na vraćanje korijenima, objavljenoj na portalu Volim te, otoče.
Prenosimo u cijelosti, sve je napisala za Petra Žuvela.
Dogodilo se nezamislivo: vratili smo se živjeti na otok. Evo me doma nakon punih 17 godina života u gradu. Točnije, u tri. I onda, nakon svih gradova, javila se negdje želja za povratkom kući. Stvari su se kroz dvije godine uspjele posložiti i ovo smo se ljeto vratili. Ili, kako smo to drugima objasnili: došli smo se kao i svake godine kupati, samo se na jesen više nismo vratili nazad.
Jesam li ikada mislila da ću se vratiti? U svojim dvadesetima definitivno ne. Nikako. A onda nakon bezbrižnih studentskih dana dođu obaveze i odjednom shvatiš da ne želiš svaki dan trošiti sat i po na prijevoz do posla i nazad. Da te više nije briga za izlaske, nego da što prije dođeš negdje. Da su ti se prijateljice udale i odselile. Da želiš da ti djeca odrastaju onako bezbrižno i slobodno kako smo mi odrastali.
Koliko god sve gore navedeno bilo istinito, to ipak nije bilo dovoljno da se odlučimo za sljedeći korak. U Splitu nam je bilo stvarno lijepo. Sunce, more, riva… I povremeni vikend odlasci na otok. Znate već taj đir. Sklope se prijateljstva, uhvati rutina i koliko god da se ponekad spomene mogućnost života na otoku, vrlo brzo se odmahne rukom i nastavi. Otok? Može ljeti, za Božićne praznike i kad treba doći pobrati masline. A onda? Onda je jednog dana muž kupio frezu (op. a. motokultivator, ako vam je pojam nepoznat).
Ništa čudno na prvu, kupio je prije toga kosilicu i motornu pilu. Sve, rekli bi, korisne alate za oko kuće. Iako smo dolazili samo povremeno, opet treba pokositi oko kuće, posjeći koju granu, ali i održavat malo masline. Onako, vikendaški. Čemu onda freza? Sjećam se tog trena. Stajala sam na balkonu u Splitu, vješala robu i misao je samo zasjala. Tada sam znala. Freza. Došla je, crvena kao jabuka razdora u Edenu. Unijela nemir. Jedino ovog puta nije bila kriva Eva. ,,Jesi li, Adame, kupio jedino što nije trebalo?” –pitala sam ga, ljuta već kod prve riječi. Adam se branio. Kaže, nije htio. To su dida i on kupili popola, malo za pritraktorat zemlju da lakše posade. ,,A popola, je li? Dida te nagovorio? A ti, Adame, nisi znao reći ne? Što će nama freza za zemlju, mi živimo u Splitu. U stanu. Povrća ima na pazaru koliko hoćeš. Za cijenu te freze mogli smo ga nakupovati za cilu godinu, svih boja i oblika. Bio, eko, organsko, što god hoćeš.’‘- Eva je sad već kipila od bijesa. Uzalud. Bila je to pat pozicija. Tako je Eva shvatila da će ona i Adam uskoro biti izbačeni iz raja. Jer, bilo je jasno, mužu je otok previše u srcu.
Trebalo nam je više od dvije godine da se sve posloži kako bi se mogli preseliti bez straha za egzistenciju. Na kraju nam nitko nije vjerovao da se stvarno selimo. Ma jeeee, nećete vi nigdi, znam ja. Tako su nas najčešće zezali. Ali plan se nije promijenio i kako se dan odlaska bližio, tako mi se sve nekako kupilo u grlu. Mislim da nema kantuna na kojem nisam malo zaplakala. Pala je suza zbog kava sa sestrom, zbog prijateljica koje su ostale u Splitu, zbog vrtića našeg najstarijeg i teta koje su ga otpratile u školu. Pale su i neke manje racionalne suze, kao one zbog Zare u Marmontovoj i sushi srijede u Sparu. Poslije suza došlo je čuđenje kako ćemo mi to, pa onda strah hoću li se moći naviknuti na povratak, pa je došla faza nijekanja: nećemo mi nigdje (a stvari su već bile u kutijama). Na posljetku smo se, uzbuđeni zbog ljeta, nas petero jednog sasvim običnog dana ukrcali na trajekt i otplovili nošeni pričama o kupanju i plivanju.
Ovo ljeto prošlo je brzo kao malo koje. Meni osobno bilo je pomalo traumatično. Ne zbog samog preseljenja jer na kraju je ono došlo nekako prirodno, nego zbog količine posla koju je trebalo odraditi. Reći ću samo da stvari nisu došle sa nama. Ne odmah. Kako bi sve odjednom bilo previše, muž je svaki tjedan odlazio na jedan dan i vraćao se iz Splita sa stvarima. Mrzila sam srijedu. Jedva bih nekako razgrnula ono što je donio od prošlog puta, kad eto nova pošiljka. Još je to nekako išlo dok su kutije bile sortirane: knjige, posteljina, zimska odjeća… Ali onda su krenuli ”ostaci”. Sjećam se jedne kutije u kojoj je bilo od bojica i moje studentske iksice do stručne literature, dječjih crteža i još milijardu sitnica ne većih od par centimetara. Ako ništa drugo, poslije ovog iskustva definitivno znam što baciti, a što zadržati kao bitno.
Poslije ljeta krenuli su vrtić i škola, a s njima i obaveze. Rekla bih da je u tom trenu krenuo i pravi otočki život. Kad pogledam unatrag na svaki dan, shvatim što su mi prijateljice htjele reći kad su govorile da na otoku nije dosadno i da im dan prođe za čas. Ono što mi je u cijelom danu najljepše možda je taj prvi trenutak ujutro kad se probudim i dođem u dnevni boravak koji gleda na Pinski rat. Između je samo zelenilo, a kuće na ratu, načrčkane crvenim krovovima tek čekaju da ih sunce obasja. Desno od te slike stoji par kamenih kućica, vjerojatno starih štala, omeđenih čempresima. Meni možda omiljen prizor s Pinskog rata. Iznad je samo nebo, plava se pretapa s bijelim oblacima. Pogled koji smiruje.
Rujan nam je bio mjesec kad smo se čak dvaput vratili u Split zbog proslave rođendana. Djeci to bude doživljaj, vrhunska avantura jer sada spavaju kod rođaka, a meni to bude vrhunski tramak. Možda malo ružno rečeno, ali iskreno. Jednom kad si na otoku Split više nije Split, nego taj Split. Onaj Split koji se čini daleko poput Kordobe u Lorkinoj Pjesmi konjanika, kada joj govori: Kordoba. Daleka i sama. Isto to sada osjetim kada netko spomene putovanje trajektom. Ponekad kao da zaista živimo na kraju svita.
Kad se već putuje onda nitko ne voli ostati doma i tako su ovog puta sa mnom išli svo troje. Otišli smo kako bi nazočili jednom dječjem rođendanu. Umirala sam od straha kakvo će biti more. Da sam Indijanka bila bi Ona Koja Povraća Po Bonaci. Ispostavilo se da je prognoza bila točna i preživjeli smo. Jutro je počelo prije svitanja. Srednje je dite muž izvukao iz kreveta, onako pospanu stavio u auto i tek sam u trajektu shvatila da mala ide na put bez tenisica. Roditelji godine. Valjda negdje u podsvijesti ostane kako ,,nema veze ako smo nešto zaboravili, uzet ćemo kad dođemo u stan u Splitu”. Samo, više nema stana. Sada nam je trajekt predvorje iz kojeg izlazimo vani u svijet. S tenisicama ili bez, preživjeli smo i to putovanje. Ono što me najviše začudilo bio je sam povratak. Nakon svih dječjih suza ovog ljeta zbog ostavljenih prijatelja, mojih bezbrojnih sumnji u odluku o preseljenju i svih mogućih apokaliptičnih scenarija koji su mi se vrtili u glavi, mislila sam da će ponovni posjet Najlipšem gradu na svitu proći teško. Međutim, čim smo se ukrcali, djeca su umorno naslonila glave na sjedala, pitajući kad ćemo stići doma. Trajekt je lagano ostavljao za sobom obrise grada – i više nitko nije pogledao unatrag.
