Nagrađivana violončelistica Danijela Kos svoje je najvažnije glazbene korake napravila na studiju violončela na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a zatim ju je profesionalni put odveo na Akademiju za izvedbene umjetnosti u Pragu. Nagrađivana je komorna glazbenica i solistica na natjecanjima u Hrvatskoj i svijetu. Sve je svoje stipendije uložila u obrazovanje kod eminentnih pedagoga i violončelista te stekla vrijedno glazbeno iskustvo, a ove je godine čeka najveći skok u karijeri – doktorski studij na prestižnom sveučilištu McGill u kanadskom Montrealu. Dok ova izuzetna glazbenica planira teme svojih istraživanja i usavršavanja, u pozadini se plete još jedna tipična hrvatska priča – njezin je daljnji napredak pod upitnikom zbog skupoće složene restauracije njezina instrumenta, zbog čega je pokrenula i crowdfunding kampanju.
Kako je tekao Vaš je profesionalni glazbeni put? Jeste li planirali odlazak na prašku Akademiju ili ste se na taj potez odlučili tijekom studija?
Moj je profesionalni put bio vrlo neuobičajen i mislim da nitko nije vjerovao da ću dogurati do ovde, pa ni ja sama. Upis u glazbenu školu bio je puka slučajnost jer moji roditelji nisu glazbenici – majka je radila u bolnici, a otac u pošti. Violončelo me nije počelo interesirati sve do moje petnaeste godine, a rekla bih da je moj ozbiljniji glazbeni razvoj počeo tek na akademiji. Dotad sam pohađala dvije škole – gimnaziju i srednju glazbenu školu i ne mogu reći da je okolina bila previše susretljiva ni puna razumijevanja za moje bavljenje glazbom. Mislim, doduše, da nije bilo nikakve zle namjere, ljudi naprosto nisu bili upoznati s okolnostima u kojima rade učenici koji se ozbiljnije bave glazbom. Smatram da se u kulturu u Hrvata nedovoljno ulaže, što mi je žao jer su djela kojima se osobito ponosimo kao kolektiv vrlo često umjetnička djela. Umjetnost je mnogim ljudima pomagala u najtežim vremenima, a pokretači su svega toga umjetnici. Ne razumijem zašto umjetnost i kultura kod nas nemaju malo bitnije mjesto.
Tko Vam je tijekom glazbenog školovanja bio najvažnija figura?
Krucijalna figura u mom glazbenom obrazovanju bio je prerano preminuli profesor Mihovil Karuza s UMAS-a koji je bio pokretačka snaga cijelog glazbenog odsjeka, a s nama studentima radio je daleko više nego za što je plaćen jer je njegov cilj bio da iz njegove klase izlaze stvarno dobri violončelisti, ali prije svega kvalitetne osobe. Sati s njim bili su vrlo inspirativni i fokusirani na razvoj našeg studenata kao glazbenika i osoba. Razvojni put od Splita do Praga bio je jako dug, a od Praga do Kanade još duži. Iziskivali su puno rada, s usponima i padovima.
Zašto ste naposljetku svoj studij violončela dovršili u Pragu?
Što se tiče akademije u Pragu, krenula sam tražiti opcije nakon nekoliko godina studija s profesorom Karuzom jer sam htjela usavršiti svoje znanje, a i napredovati u gradu gdje se kultura zbilja događa i živi. U Pragu sam imala odličnog mentora, kultura je na visokom nivou, a nije ništa manje bitno ni to što studij nije bio financijski zahtjevan kao što bi bio u nekim skupljim zemljama. Moj je studij u Pragu bio besplatan jer sam godinu prije faksa naučila govoriti češki i dobila certifikat o poznavanju jezika.
Tko su Vam glazbeni uzori? Jeste li klasičarka u duši ili kombinirate klasiku s modernim žanrovima?
Glazbenih uzora imam mnogo jer ne podliježem žanrovskim podjelama, koje smatram smiješnima. Mislim da glazba može biti dobra ili loša. Navela bih jazz pijanista Oscara Petersona i mladog glazbenika Jacoba Colliera koji također njeguje duh suradnje s najrazličitijim umjetnicima, bez žanrovskih ograničenja. Što se uzora u violončelu tiče, to su Torleif Thedéen i Matt Haimovitz, s kojim ću surađivati u Kanadi. On je jedan od mojih tinejdžerskih glazbenih heroja i još jedan veliki razlog za nastavak profesionalnog glazbenog razvoja na studiju u Kanadi.
Kako biste definirali svoj glazbeni ukus i što ga je oblikovalo?
Vrlo je šarolik. Dijelom ga je oblikovala okolina, dijelom obrazovanje, a uvijek se trudim biti širokih vidika i otkrivati nove glazbenike i pravce koji mi se sviđaju. Na mojoj bi se playlisti našlo mnogo imena i različitih žanrova. Obožavam slušati i svirati Mahlerovu glazbu, a među favorite bih svakako dodala Debussyja, Ravela i Weinberga. No srcu su mi prirasli i glazbenici kao David Bowie, Erykah Badu, Anderson Paak…
Zašto ste se odlučili za violončelo?
To je jedna od onih priča gdje bi se moglo reći da nisam ja odabrala violončelo nego je violončelo odabralo mene, iako to nije bila ljubav na prvi pogled. Tek sam na Akademiji u klasi profesora Karuze osvijestila da ne smijem odustati od svojih glazbenih planova. Put glazbenika u Hrvatskoj, za razliku od nekih razvijenijih zemalja, puno je teži za mlade ambiciozne glazbenike jer svaki majstorski tečaj jako puno košta, a i instrument je ogroman trošak. Nažalost, svoj put neću moći nastaviti ukoliko ne prikupim sredstva za ogromnu restauraciju svog violončela te sam stoga pokrenula crowdfunding kampanju. Nadam se da ću, kao i mnogi moji kolege, imati tu sreću da dobri ljudi prepoznaju moj talent i podrže me u ostvarivanju sna koji je vrlo blizu, no zbog financijskih mogućnosti koje nas hrvatske glazbenike jako onemogućuju u radu moramo pribjegavati i ovakvim akcijama.
Većina klasičnih glazbenika s kojima smo razgovarali otvoreno govori o ogromnim financijskim izdacima koje je zahtijevalo njihovo školovanje, to je, vidimo, i Vaša priča…
Da, ovo je vrlo zahtjevno i skupo područje. Bez financijske podrške teško se razviti kao profesionalni glazbenik. U nekim zemljama razne udruge financiraju mlade glazbenike i omogućuju im najbolje mentore, unaprijed planirajući put njihova razvoja. Kod nas je to, nažalost, mnogo teže. Bez stipendija bi moj put izgledao nemjerljivo drugačije. U posljednjih nekoliko godina nisam otišla ni na jedan masterclass ili festival bez stipendije, koju sam dobivala na temelju svoje razine sviranja. Nažalost, situacija je takva da učenici i studenti iz prosječne hrvatske obitelji imaju velik nedostatak u odnosu na prosječnu obitelj iz neke bogatije zemlje. Da bismo došli do nekih profesora i mentora, trebamo prijeći stotine i tisuće kilometara te platiti te tečajeve, a mnogi nemaju takve mogućnosti. Mislim da bismo napredovali puno brže i imali bolje šanse kad bi javnost i cijela naša država bila malo osjetljivija za ovaj problem. Naravno, svjesna sam da ovo nije problematika koja se tiče samo umjetnika. Mislim da je ulaganje u obrazovanje i budućnost umjetnika investicija koja se uvijek vrati.
Ove godine krećete na doktorski studij na prestižnom sveučilištu McGill u Montrealu. Što Vas je motiviralo na upisivanje ovoga studija? Kakva su Vaša očekivanja od ove, najviše etape glazbenog obrazovanja i koji su Vaši planovi nakon završetka studija?
Doktorskom se studiju veselim iz više razloga. Osim što će mi mentor biti jedan od najboljih čelista današnjice, uvjeti i prilike koje pruža sveučilište McGill zaista su impresivni. Prostorije za vježbu savršeno su opremljene, studija su također na najvišoj razini, surađuje se s drugim sveučilištima i ustanovama… No bez obzira na sve što se događa u Kanadi, voljela bih nastaviti suradnje s hrvatskim institucijama i kolegama. Jako sam zahvalna na ovoj prilici jer sam svjesna da mnogi glazbenici zaslužuju ovakvu priliku, a ne dobiju je svi. Znanstveno istraživanje moga doktorata bit će fokusirano na kompjutersku glazbu, odnosno spoj glazbe i programiranja, što smatram sjajnom temom za 21. stoljeće. U sklopu istraživanja surađivat ću s kolegama s jednog od najprestižnijih tehničkih sveučilišta u Americi, Massachusetts Institute of Technology.
Motivi za nastavak studija i glazbenog napredovanja tiču se želje za osobnim napretkom i doprinosom zajednici. Ne radim ovaj doktorat radi toga da imam doktorat. On je ulazna karta za puno više, vjerujem da će mi otvoriti daleko bolje prilike te da se nadam da će mi ovo cijelo iskustvo, kao i moj trud, omogućiti da jednog dana ja budem osoba koja će biti u situaciji da pomaže mlađim kolegama ili ljudima općenito.
