U trećem nastavku rubrike u kojoj predstavljamo muzeje u Splitu, na red je stigla institucija s najdužim kontinuitetom rada – Arheološki muzej u Splitu. Osnovan je 22. kolovoza 1820. godine, a danas, više od dva stoljeća kasnije, i dalje je jedno od ključnih mjesta na kojima se čuva, istražuje i tumači baština Dalmacije i šireg prostora jugoistočne Europe.
Naš posjet bio je prilika da, uz razgovor s ravnateljem dr. sc. Antom Jurčevićem, kustosom Epigrafičke zbirke Ninom Švonjom i kustosicom Ivanom Banovac, zavirimo u ono što posjetitelji vide – ali i u ono što se često ne vidi: rad na terenu, brigu o Saloni, izazove prostora, restauratorske procese te ambiciju da se muzej približi svim generacijama.
Od carske fascinacije do institucije koja je oblikovala struku
Povijest Muzeja neraskidivo je vezana uz Split i Salonu, ali i uz jednu epizodu koja zvuči kao filmska najava: put cara Franje Josipa I. u Dalmaciju 1818. godine. Oduševljenje antičkim ostacima u Splitu i Solinu, uz stručna mišljenja tadašnjih suradnika, bio je jedan od poticaja za osnivanje muzeja koji će već 1820. postati važna točka europske arheologije.
Muzej u početku nije imao vlastitu zgradu – predmeti su bili smješteni u iznajmljenim skladištima, a lokacije su se kroz desetljeća mijenjale. Prva lokacija bila je uz istočni zid Dioklecijanove palače.
Foto: Arthur Stoddard Cooley (1869.-1956.)
Foto: Arthur Stoddard Cooley (1869.-1956.)
Foto: Arthur Stoddard Cooley (1869.-1956.)
Današnja zgrada počela se graditi u ožujku 1912. prema projektima bečkih arhitekata Augusta Kirsteina i Friedricha Ohmanna, a radovi su završili u lipnju 1914. Iako su rat i poratna zbivanja usporili preseljenje, zgrada je postala trajno sjedište Muzeja, otvoreno za javnost 1922. godine.
“Kad govorimo o Arheološkom muzeju u Splitu, govorimo o instituciji koja je praktički gradila temelje hrvatske arheologije i muzeologije. Taj kontinuitet obvezuje, ali i daje snagu za iskorake”, ističe ravnatelj Jurčević.
Salonа: najveće hrvatsko arheološko nalazište i stalna odgovornost
Salona – nekadašnja metropola rimske provincije Dalmacije – najveće je arheološko nalazište u Hrvatskoj, a upravo je Arheološki muzej u Splitu nadležan za njezinu zaštitu, istraživanje i interpretaciju. U razgovoru ravnatelj Jurčević naglašava da je Salona istodobno privilegij i izazov: golemi prostor, slojevita povijest, stalne potrebe održavanja i konzervacije, ali i očekivanja javnosti da lokalitet bude uređen, dostupan i interpretiran suvremenim jezikom.
Muzej desetljećima vodi terenska istraživanja – od najranijih iskopavanja u 19. stoljeću do velikih suradničkih projekata u 20. stoljeću i novijih kampanja koje prate razvoj grada i infrastrukture. Upravo su takvi “sudari” suvremenih gradnji i arheologije često razlog zbog kojeg se predmeti iz zemlje sele – najprije u depo, zatim na restauraciju, a tek potom pred publiku.
Izložbena godina koja se pamti: od “Meduzina pogleda” do “Ecclesia et Regnum”
U posljednjih godinu dana Arheološki muzej u Splitu potvrđuje da nije samo “kuća stalnog postava”, nego dinamična institucija koja publiku privlači velikim temama i atraktivnim postavima.
Jedna od najupečatljivijih izložbi otvorenih ove godine bila je “Meduzin pogled” – izložba monumentalnih sarkofaga u muzejskom dvorištu, nastalih kao rezultat dugogodišnjeg konzervatorsko-restauratorskog rada nakon zaštitnih istraživanja u Solinu (lokalitet Ribnjak). Jedanaest sarkofaga, golemih masa i impresivne ikonografije, prvi je put predstavljeno široj javnosti, a izložba je od početka bila zamišljena i kao inkluzivna – prilagođena slijepim i slabovidnim osobama.
“Meduza je na rimskim spomenicima često imala apotropejsku, zaštitnu ulogu – nije tu da je gledate ‘kao ukras’, nego kao poruku i upozorenje,” čujemo u muzeju, uz napomenu da se dio elemenata izložbe planira integrirati i u buduće interpretacije stalnog postava.
Drugi veliki događaj koji trenutačno dominira muzejskim kalendarom je izložba “Ecclesia et Regnum – Splitski crkveni sabori 925. i 928. godine”, priređena u sklopu obilježavanja 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva i 1100 godina od Splitskih crkvenih sabora. Izložba okuplja više od 250 spomenika iz više od 30 institucija, donoseći raspon građe od kasne antike do 12. stoljeća.
Kustosica izložbe, Ivana Banovac, naglašava kako je riječ o temi koja se ne iscrpljuje u “jednom događaju”, nego otvara čitav proces – odnos Crkve i vlasti, oblikovanje crkvene hijerarhije, ali i političke integracije prostora.
“Nama je bilo važno da izložba ne bude samo niz ‘vrhunskih predmeta’, nego priča o kontinuitetu – o tome kako se na ovom prostoru, kroz stoljeća, grade temelji institucija i identiteta,” ističe Banovac. Detaljnije predstavljanje izložbe na portalu ćemo donijeti u siječnju.
Među gostujućim izložbama ove godine posebno se istaknula spektakularna “Kopila – grad mrtvih nad poljem života”, koja je u Split donijela priču o jednoj od najznačajnijih prapovijesnih nekropola u Europi, iznad Blatskog polja na Korčuli. Velik odaziv publike na otvorenju potvrdio je koliko su teme iz duboke prošlosti i dalje žive – kada su ispričane jasno, emotivno i vizualno snažno.
Epigrafika koja govori: “Kameni tekstovi” kao prozor u svakodnevicu Rimljana i Grka
Posebno dojmljiv dio našeg posjeta bio je razgovor s Ninom Švonjom, kustosom Epigrafičke zbirke, koji nas je proveo kroz svijet natpisa, stelâ, reljefa i simbolike – onoga što na prvi pogled djeluje “tiho”, a zapravo govori najizravnije.
Švonja objašnjava kako se kroz nadgrobne spomenike može pratiti promjena društva: od raskošnijih formi prema jednostavnijima u kasnijim stoljećima Carstva, od različitih položaja i funkcija grčkih i rimskih stelâ do načina na koji Rim prihvaća božanstva pokorenih naroda.
Posebno zanimljiv trenutak bio je razgovor o Silvanu, božanstvu koje Rimljani preuzimaju i prilagođavaju, te o fenomenu olovnih urni, koje su u velikom broju pronađene upravo u Saloni – detalj koji otvara niz pitanja o pogrebnim praksama, ekonomiji i dostupnosti materijala.
A kad dođe do Meduze, kustos se nasmije: “Nemojte je gledati u oči – bar ne bez razumijevanja što je predstavljala. U antici je to bila zaštita, znak moći i straha, ali i dio vizualnog jezika koji je svatko tada znao čitati.”
Upravo taj “vizualni jezik” bit će dio naše video reportaže, u kojoj Švonja odgovara na brojna pitanja – od najstarijeg i najvećeg izloženog artefakta do simbolike motiva koji se ponavljaju na kamenim spomenicima.
Muzej koji živi izvan svojih zidova
Arheološki muzej u Splitu nije samo izložbeni prostor. Njegova uloga uključuje terenska istraživanja, konzervatorsko-restauratorski rad, brigu o depandansama i zbirkama, izdavačku djelatnost te edukativne programe. U dvorištu i lapidariju, u dvoranama i depoima, u Saloni i na drugim lokalitetima – muzej svakodnevno “radi arheologiju”.
A ono što posjetitelj danas vidi kao gotov postav, u stvarnosti je rezultat dugog procesa: od pronalaska i dokumentiranja, preko restauracije i stručne obrade, do interpretacije koja predmetu vraća glas.
Upravo zato, ovaj muzej – najstariji u Hrvatskoj – i dalje djeluje iznenađujuće suvremeno: ne zato što bježi od tradicije, nego zato što tradiciju pretvara u pitanje, priču i doživljaj.
