Ovogodišnje, treće po redu izdanje Ultra Trail Dinarides utrke, održano od 20. do 22. rujna, nadmašilo je sva očekivanja i postavilo nove standarde u svijetu trail trčanja. S trkačima iz čak 16 zemalja, koji su stali na start šest različitih staza, ovaj događaj se još jednom potvrdio kao nezaobilazan sportski spektakl. Ne samo da raste u popularnosti, već postaje i simbol izazova i prirodne ljepote Dinarida, koji privlači sportaše iz cijelog svijeta.
Startna utrka bila je, redom od najduže do najkraće, na Kninskoj tvrđavi, u vrličkom naselju Ježević, triljskom naselju Voštane, od planinarskog doma "Orlove stine" na Svilaji, u otočkom naselju Gala i posljednja na 5 kilometara u sinjskom naselju Lučane.
Iza projekta stoji marljivi i predani tim. Volonteri raspoređenih na 16 okrjepnih stanica, na startu i cilju, neumorno su radili kako bi osigurali savršeno iskustvo za sve sudionike. Njihov entuzijazam i spremnost da pomognu na svakom koraku doprinijeli su stvaranju atmosfere zajedništva i podrške koja je trajala kroz cijeli vikend.
Ljubav na prvi korak
Da je bilo zaista spektakularno, potvrdio nam je i Omišanin Roko Pribičević koji je dokazao da može stajati uz bok s najjačima na svijetu. Naime, Roko je pobjednik King's race utrke na 165 km koju je završio za rekordnih 33 sata. Ovo je bila njegova treća sreća, a neponovljivo iskustvo podijelio je u razgovoru za Dalmaciju Danas.
Predani suprug, otac dvoje djece, ugostitelj i strastveni sportaš...Ovako bismo mogli opisati najhrabrijeg i najbržeg Omišanina koji nam otkriva da se ljubav prema trailu dogodila na prvi korak.
„Ja ovaj sport živim, a sve je počelo prije deset godina. Imao sam strašnih problema s bubrezima, prošao sam brojne operacije i neizdržive bolove. I psihički i fizički me to slomilo. Tako sam krenuo planinariti, prvenstveno radi zdravlja i kako bi se bolje osjećao. A zatim sam počeo i trčati, tada sam se odmah zaljubio sam se u to. I malo, pomalo tako je sve krenulo, ali je trebalo godina dođem do ovih sadašnjih rezultata“, opisuje nam Roko svoje početke.
„Nekako sam na samim počecima bio usamljen, odnosno nisam imao od koga učiti pa sam se aktivirao u organizaciju utrka i startao na našu trkaću scenu“, govori nam.
Nakon tri pokušaja, konačno je ostvario svoj cilj kojeg je zacrtao nakon mukotrpne utrke u Istri.
„2015. godine završio sam 170 km dugu utrku u Istri. Bilo je brutalno teško. Ledena kiša i olujna bura pratile su nas dok smo na 1400 metara visine trčali bez osjećaja u nogama. Krenuo sam snažno i borio se, a jaka želja i motivacija nisu me spriječile da odustanem. Nakon 32 sata uspio sam završiti utrku, što je za mene bio ogroman uspjeh. Tada sam shvatio da ništa nije nemoguće“, priča nam Roko.
Treća sreća
Tako je prije tri godine, veliki potencijal prepoznao u Dinaridima i 'dao' se u organizaciju, ali je odlučio sudjelovati u ovoj zahtjevnoj utrci.
„Prvi put sam odustao prije dvije godine na 120 km, 24 sata sam trčao i bilo mi je dosta patnje. Čekalo me Svjetsko prvenstvo pa sam se odlučio čuvati i pripremati za to. Međutim, nije sve išlo po mom planu jer sam se u međuvremenu ozlijedio, a oporavak je trajao šest mjeseci“, kazuje nam Omišanin.
Nakon što se napokon vratio u formu, godinu dana kasnije, pripremao se s trenerom Andrejom Višticom, inače vrhunskim triatloncem. Na utrku je stigao potpuno spreman. Ali, opet nije imao sreće.
„Nakon otprilike 60 km pogodilo nas je nevrijeme. Dobro smo krenuli, no zbog sigurnosnih razloga utrka je prekinuta. Ni taj put nisam uspio završiti.
Ipak, treća sreća se ostvarila. Ove godine cilj mi je bio samo jedno – stići do kraja. Trčali smo 33 i pol sata“, prepričava nam pobjednik utrke.
Naš sugovornik ističe kako je ova pobjeda za njega posebna jer je u cilj utrčao zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljem, Španjolcem Marcom.
„Moj prijatelj Mark i ja izgradili smo prijateljstvo kroz trčanje, bol, i međusobnu podršku. Kroz svaku utrku, gurali smo se naprijed, motivirali jedan drugoga i prolazili kroz bolne trenutke. Tako je bilo teško i sada, Marc je skoro htio odustati, ali nisam ga htio ostaviti. Malo sam ga čekao i tako smo zajedno došli do cilja. Rekao bi da je ova pobjeda kruna našeg prijateljstva“, emotivno će Roko.
Opasnost na stazama
Teren za trčanje je bio iznimno težak, ali i opasan, tvrdi Roko, te nam prepričava koliko je zapravo hrabrosti potrebno za odvažiti se na sudjelovanje u ovom natjecanju.
„Gorska služba spašavanja (GSS) prati nas na nepristupačnim terenima, jer opasnosti uvijek ima. Utrka je iznimno zahtjevna, a teren težak – nije to kao one 'ispeglane' staze koje često viđamo u inozemstvu. Ozljede lako nastaju, a osim toga, susrećemo i pse ovčare koji ponekad napadaju.
S jednom grupom pasa imao sam neugodno iskustvo. Kad sam se zaderao, pobjegli su, na moju sreću, jer tko zna što bi bilo da nisu.
Na nekim dijelovima utrke još uvijek postoje i minirana područja, pa je potrebna velika opreznost i pažljiva priprema.
Ova utrka nije za svakoga – tko se odvaži doći, zaista pokazuje hrabrost. Bez sumnje, jedna je od najtežih utrka u našoj zemlji“, smatra Pribičević.
Zanimalo nas je kakav je osjećaj, nakon 33 sata trčanja, stići do cilja.
„Bio sam toliko umoran da sam odmah po dolasku sjeo, spustio glavu i zaspao. Toliko o euforiji – snage više nije bilo, ali sreća koju sam osjećao bila je neopisiva“, uz smijeh nam kazuje Roko.
Istaknuo je kako su stotine volontera odradili fantastičan posao, zbog čega je trčanje bilo manje naporno, a zahvaljujući odličnoj organizaciji, natjecateljima nije ništa nedostajalo.
„Ovo je još uvijek, za mnoge, nepoznat sport, a Dinara je sama perjanica toga, ono najbolje što možeš izvući iz prirode“, kazuje nam Roko, a potom kaže kako je u ovom sportu najvažnije strpljenje.
„Jedan od ključnih savjeta koji sam čuo od prijatelja, istinske legende je: "Ultramaratonac se postaje nakon sedam godina." To sam i sam osjetio iz vlastitog iskustva. Ne vrijedi preskakati jer će te sustići s kamatama. Potrebno je strpljenje i postepeno graditi mentalnu i fizičku snagu te skupljati iskustvo.
Ovogodišnja utrka na Dinari bila je najteža do sada. Teren je pružao nevjerojatan otpor, s mnogo uspona. Ni jedno svjetsko natjecanje s kojim sam sudjelovao ne može se usporediti s ovim“, govori nam Pribičević koji na ovom ipak neće stati. Spreman je za daljnje avanture.
Avanture se nastavljaju…
Naime, uskoro ga čeka utrka Transgrancanaria.
„Prošle godine smo moji prijatelji Andrej, Marin i ja istrčali 85 kilometara, zapravo pretrčiš cijeli otok. Godinu dana samo se tada pripremali, zato sam i za Dinaride bio 'full' spreman, a sada ćemo ponovno sudjelovati na ovom natjecanju“, kazuje nam ultratrailac koji nam kaže da ima još samo jedan cilj za ostvariti.
„San mi je završiti Utrku Divova u Italiji od 200 milja koja ide 340 km, to je jedna od najtežih utrka na svijetu, a traje nekoliko dana.
Dinaru sam završio da sebe testiram da vidim gdje sam, jer je ljeto bilo radno i zahtjevno pa se treningu nisam mogao dovoljno posvetiti. I sad sam spreman za korak dalje“, zaključuje Roko Pribičević kojem su prijatelji i obitelj velika podrška.
„Prijatelji kažu da sam lud, a ne bi ni volio da mi kažu da sam normalan“, našalio se naš sugovornik.
