Poznata hrvatska književnica i kolumnistica Vedrana Rudan već se dulje vrijeme suočava s teškom bolešću. Boluje od karcinoma žučnih kanalića, koji je, kako je ranije objavila, metastazirao.
Na svom blogu ovih je dana objavila novi, izrazito emotivan tekst u kojem se otvoreno osvrće na bolest i vlastito stanje, a koji je snažno odjeknuo među njezinim čitateljima. Objavu su mnogi opisali kao potresnu i iskrenu, a izazvala je brojne reakcije i poruke podrške.
U nastavku donosimo njezin tekst u cijelosti.
"Jučer sam po tko zna koji put ušla u bolnicu. Jedva sam napravila tri koraka, tri koraka su maraton za ovakve poput mene, i srušila se u stolicu. Uz mene se stvorila njegovateljica sa kolicima i odvezla me do kreveta. Kosti su mi osute metastazama, svaka je u meni vrištala na svoj način. Zazivala sam smrt kao što to inače radim već godinu i pol. Uzalud. Svaki doktor s kojim razgovaram ima svoj recept kako maknuti bol. Ubijači boli ili ne djeluju ili slabo djeluju jer bolesnici od karcinoma imaju i mnoge druge bolesti. Nezamisliv je užas umirati od raka. Liječenje je uglavnom skupo i za neke od nas besmisleno, kvaliteta života ne postoji, a odgađanje smrti je najveća kazna", započela je.
"U tom paklu postoje i kockice leda, gase plamen koji ti ždere i dušu i tijelo. Ovo nije fraza kojom ja bespomoćna nesretnica kupujem njihovu milost. Te žene i jedan dečko su bića koja nas drže, možda samo po meni, na besmislenom životu. Mnogi sretnici koji ovo čitate nemate pojma o čemu govorim. Izgledamo jezivo. U nas ubacuju kemo i ostale otrove, ali lica sestara kojima smo okruženi nisu naše ogledalo. Smiješe nam se kao da smo lijepi, drže posudu za povraćanje, mijenjaju nam pelene, istresaju naša govna u školjku dok se nama diže želudac jer ne možemo podnijeti vlastiti smrad. Izgledam poput kostura prekrivena kožom. Najdraži me preklinju da nešto pojedem, meni se sve gadi. Pred petnaest mi je minuta u sobu ušla spremačica i tepajući mi kako je 'maneštrica' lagana, baš lagana, nagovorila me da je progutam. Nisam mogla vjerovati da sam to učinila. Noćas nisam spavala, ne znam koliko puta je sestra bila uz mene, skidala jednu bocu, namještala drugu i pitala me treba li mi što. Često ih pitam kakve su im smjene, nikako da zapamtim ili one nisu precizne. Stalno su u bolnici. Mnoge se usput i školuju i brinu o porodici.
Kako, pitam ih.
'Ne spavamo.'
'Zašto ne pobjegnete? Sestre se traže na sve strane.'
'Samo ovdje možemo dati sve od sebe, samo ovdje možemo pomoći onima kojima zaista treba.'
Iskreno, ne razumijem ih. Ne znam za koje bih pare, da sam zdrava, izdržala na ovom odjelu jednu smjenu. U razvijenom svijetu sestra brine o pet onkoloških bolesnika. Kod nas sestra ne broji svoje pacijente. A plaće? Kad se sjetimo da ološ u saboru na startu dobije 4000 eura da bi, blago rečeno, srao o ustašama i četnicima, stvarno ti dođe da šmajserom središ te 'časne' smrdljivce. A sestre, koliko one zarađuju? Kad se doslovce ubiju od posla, na papiru zarade 2200 eura. A onda moraju na taj astronomski iznos platiti porez. Ima li u Hrvatskoj još jedna Dalija koja će sa istom strašću kojom govori o svojim kolegama po plaći i neprijateljima po stavovima nešto reći o hrvatskim ropkinjama koje će kad-tad dotaknuti i njihova čela? Sa definicijom 'hrvatske ropkinje' moje se dobre vile nikad ne bi složile.
'Naš posao nije robija, to je poziv. Volimo ljude, volimo pomagati.'
Upravo mi je prišla sestra. 18.50 minuta. 'Treba li vam što?' 'Ne, hvala. Kad odlazite?'
'U 19.00, danas je bio težak dan. Vidimo se sutra u 7.00.'
'Koliko će vam sutra trajati smjena?'"
