Napokon smo, nakon duge i vjerojatno uspješne sezone, uhvatili Mustafu Halilovića za razgovor.

Ovaj veseljak kojeg život nije mazio, danas dijeli sudbinu većine Splićana. I njemu se život svodi na to da ljeti marljivo radi i stvara zalihe kako bi zimi mogao preživjeti i dočekati novu proljetnu najezdu stranaca.

Rijetko koji žitelj našega grada ne zna Mustafu i njegovu životnu priču. Ovoga puta nam je otvorio dušu i prekopao po sjetnim i sretnim sjećanjima. Razgovor smo započeli kroz šalu, u kafiću ispod Hajdukova grba u Dominisovoj. Ispričao nam je anegdotu kako je otpilio jednu novinarku jer je, kaže, “promašila ceo fudbal”.

– Ma zamisli, zove ona mene na nekakvi Dan Roma da oću li dat izjavu. I sad mislim ja šta mene zove, šta ja iman s tim? I ne budi lud, ja ti njoj odma kažen ‘aj ovako ćemo, moj sat vrimena je 500 kuna plus PDV, pa ako ću glumit nešto šta nisan, onda da bar dignem neke novce na to’.

I zbilja, poistovjetiti Mustafu s Danom Roma je elementarno novinarsko neznanje. To usiljeno smještanje ljudi u ladice, po boji kože, je jednako turčenju Marija Kolonje u Travničkoj hronici, jer nit je Mario u Andrića musliman, nit je Mustafa u Splitu manjina. Pobogu, ako se jedan vlaj iz Čaporica, koji se rodio u Splitu ili jedan škojar iz Prigradice mogu osjećati Splićanima,zašto se ne bi Mustafa mogao?

Čega se sjećaš iz ranog djetinjstva?

– Moja baka ti je bila Fatima, zvali su je još i Mare, otac mi se zva Tarzan, a majka Sofija. Imali su nas troje; Vesnu, Veru i mene. Sjećan se da se puno pilo, da smo živjeli na sve strane. Ne znan zašto, ali ljudi su nas isto volili. Ja sam uvijek bježao. Znao bi spavati na Vestibulu. Teška su to vremena bila, ali meni je kao svakom djetetu bilo lipo, ja nisam znao za bolje. Nikad nismo osjetili neku nedobrodošlicu, pogotovo nas troje djece. Ja san uvijek težio nečemu boljem, vidiš kako drugi žive i želiš onda taj život i za sebe.

Bake i roditelja već dugo nema, gdje su sestre?

– Vera ti je u Bosni, ima dvoje dice i njoj je ok, a Vesna je u domu Lastavica, dobro se brinu za nju. Čujem se s njima, u dobrim smo odnosima. Nisam roditeljima ni Fatimi išao na sprovode, ne pitaj me zašto… Često puta razmišljam kako to da su se baš meni potrefile te čudne životne okolnosti, al ne možeš iskočiti iz svoje kože…

S dvanaest te udomljuje obitelj s Bačvica?

– Je, nakon svih tih lutanja, smrznutih noćiju prospavanih u vrići i na kartonima, desi mi se potpuno novi život. Živija san na adresi Trg Mihovila Pavlinovića 1, na Bačvicama. Nijemac Uwe i naša Hercegovka Edita su mi pružili krov nad glavom i obrazovanje. Savlada san engleski i njemački, naučija puno novih stvari. Možeš li virovat, na jedan dan iz vriće s poda na Vestibulu, uskočin u gospodski stan? Sićan se da je na zadnjem katu moje zgrade živija direktor, ni manje ni više, nego Split ship management.

Jesi se onda i ukrca na brod da ga skineš s direktorskog mista?

– Jesan, moš mislit. Pružila mi se prilika poć i vidit svita. Svašta san na brodu radija: od makinje do kužine, pa čak u knjižnici. Vidija sam Ameriku, Karibe, mista za koja nikad nisan bija čuja. Učija o tuđin tradicijama i kulturama. Bila ti je jedna smišna situacija, brod se zva Logos Hope, i sad otvara se neka ka podružnica u Londonu. Ja san ponija Genin veštit iz Splita, i onako san odskaka izgledon od drugih al još s tin veštitom pogotovo. Nema ko nije doša pitati za veštit i odakle san, tako da san ja već tad radija promociju našega Splita vanka.

Zašto si se vratio?

– Vuklo me nazad strašno, jednostavno nakon pet godina nisan moga više. Vratija san se ovde u nesigurnost. Znaš da situacija nije bajna, ti me ne gledaš ka drugačijega, znamo se od malena, al nije nikome lako ovde. Svi govore ima posla. Imaš posal šest do sedan miseci, ali šta nakon toga, triba podstanarstvo plaćat i kad turisti otiđu. Radin liti strašno puno. Vjerojatno znaš da san radija za Amerikance prije, sad radin za našeg čovika.

Što točno radiš?

– Buker sam i pratnja za pub crawl. Zadužen sam da se ekipa dobro zabavi, pogotovo žene…

Zvučiš mi kao jedan stariji čovjek iz Brela, koji mi je govorio na tu temu. On je to što ti radiš zvao galebarenjem…

– Ne znam kako je on to zvao, ali pogledaj komentare, ni jedna nije otišla nezadovoljna iz Splita nakon provoda. Šalim se, bude to i naporno, moraš paziti da se kome šta ne desi, da ne rade probleme, ali to mi je sad posal i nastojin ga radit što bolje.

Di sada živiš?

– Živim u Radunici u podstanarima, borba je sa stanovima stalno, sve je jako poskupilo, a pogotovo najamnina. Ja se sićan kad je piva u dućanu bila između 3 i 4 kune, a škatula Marlbora desetak kuna. Turizam je donija poslove, al sve je krešilo gori… Meni je još lako jer neman familiju i dicu, al šta će mladi s dicon? Njima je najgore šta se najmova tiče.

Kaži mi onda riječ, dvije, o turizmu u Splitu, kad ga već spominješ.

– Dobro je da nam se dogodija turizam. Samo smo pohlepni, nisu ljudi glupi. Ne možeš ih derati ko ovce, ma ustvari možeš dok se ne dozovu pameti. Neke su stvari stvarno precijenjene i kad to stranac preplati, sigurno da o tome priča kad se vrati doma.

Nisi mi ništa reka o Torcidi i Hajduku, po prezimenu bi moga bit i Dinamovac…

– Ribarske večeri na Matejuški i utakmice s Poljuda odlično pamtin iz djetinjstva. Sa sedan godina san počea ić na Hajduka. Svi su me volili i ja njih. Sad slabo iden, al kad čujen ove stvari da je vatrogasac strada zbog neke budale, ja to ne mogu povezat s Torcidon koja je mene volila i čuvala. I današnji Hajduk je samo sjena onoga Hajduka o kojen stariji ljudi pričaju.

Koji su ti planovi u budućnosti?

– Lipo mi je doma, ali ako vidin da se ne mogu financijski krpat, možda ću poć vanka. Jezike znan, ušteka san neka poznanstva… Al budi siguran da ću se uvik vratiti, jer doma je uvik doma.

Aj nešto za kraj…

– Šta ću ti za kraj, ako smo gotovi pusti me da pogledan novine do kraja i popijen pivu. Ne živi se od velikih riči…



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime