Ona je nagrađivana odlikašica u II. gimnaziji u Splitu, sudionica mnogih hvaljenih projekata (Bus znanja, Večer matematike, Čuvari baštine, Centar izvrsnosti multimedije i jezika), dobitnica Oskara izvrsnosti, brucošica na studiju matematike na splitskom PMF-u koja za sebe kaže da je "obična djevojka koja se najveći dio vremena bavi fakultetom i voli popiti barem jednu kavu dnevno s prijateljima". Ali ima neobičan hobi – kukičanje, odnosno heklanje.
Dalmacija Danas razgovarala je s Anom Žarković, mladom, ambicioznom, ali i skromnom Splićankom kojoj je kukičanje način opuštanja od napornih svakodnevnih obveza. Posjetili smo je i uvjerili smo se kakva mala remek-djela u svojoj maloj kućnoj tvornici proizvodi ova vrijedna brucošica.
Otkrila nam je mnogo toga, a njezina nas je svestranost oduševila. Također, osvrnuli smo se i na njezine fakultetske obveze te na planove za budućnost.
Imaš izuzetno neobičan hobi, heklanje?
- U drugom razredu osnovne škole krenula sam se baviti time. Kad se otvorila trgovina koja prodaje vunu, zamolila sam mamu da mi kupi jedno klupko, ali ona je rekla da mi ga neće kupovati ako neće imati svrhu. Tako sam odlučila naučiti plesti. Prvo me baka naučila tehniku, a onda sam istraživala na internetu i shvatila da mogu napraviti mnogo više kreativnih stvari ako budem heklala. Tako da sam zapravo sama naučila heklati preko Youtubea. Neki uče metodu iz knjiga, što je meni djelovalo kompliciranije jer bolje razumijem pokret koji vidim na Youtubeu nego sliku.
Koja je razlika između pletenja i heklanja?
- Plete se dvjema iglama, a kukiča se, odnosno hekla, jednom iglom. Ja uglavnom heklam.
Što je teže?
- Ovisi o tome što se prvo nauči i koliko se vježba, rekla bih da je podjednako zahtjevno, odnosno jednostavno ako mnogo vježbate. Ovisi, naravno, i o tome što izrađujete, treba početi s najmanje zahtjevnim idejama pa krenuti na izazovnije kad to svladate. Mislim da je početniku svejedno hoće li krenuti s pletenjem ili heklanjem.
Imaš kolekciju raznih igračaka, odjeće, lutaka, cvijeća… Koliko ti otprilike vremena treba da ispleteš neki rad?
- Primjerice, za jedan džemper za malo dijete treba mi tri do četiri sata. Naravno, ovisi i o tome u kakvim okolnostima radite. Ja često gledam televiziju dok heklam pa time zabavim ruke. Na kraju se ipak sve svede na to koliko je zahtjevan komad odjeće ili igračka u pitanju.
Koliko se dugo baviš time?
- Već deset godina. Iako se osnove mogu „pohvatati“ već za četiri sata, kao što je običaj na nekim radionicama, primjećujem veliku razliku u kvaliteti radova koje sam napravila sad i onima koji su stari godinu dana. Kao i kod većine vještina, nakon svladavanja osnova, sve je ostalo u praksi.
Kako su obitelj i prijatelji reagirali na tvoju zanimaciju?
- Na početku sam čak i skrivala svoj hobi jer sam mislila da me neće podržavati, da će se neki možda i izrugivati zbog tobožnje staromodnosti, no pokazalo se da sam bila u krivu. Iako nisam sama govorila o tome čime se bavim u slobodno vrijeme, prijatelji uvijek nekako saznaju. Zanimljivo im je, pokazuju interes za moje radove, možda nekoga potaknem da se i sam okuša u pletenju i heklanju, to bi mi bilo posebno drago.
Što ti je bilo najkompleksnije za napraviti?
- Deka standardne veličine za jednu osobu, to sam svakodnevno radila po dva sata, otprilike dva mjeseca. Bio je to poklon.
Ne radiš po narudžbi?
- Ne, sav je moj rad na razini hobija. Da se radi po narudžbi, s obzirom na složenost i utrošeno vrijeme, bilo bi preskupo. Ali volim takvim personaliziranim poklonima razveseliti drage osobe.
Potpuno si isključila opciju da se svojim kreativnim radovima pozabaviš na komercijalnoj razini?
- Heklanje mi je trenutačno jedna od metoda smanjivanja stresa, a mislim da bi narudžbe djelovale kontraproduktivno i izazvale stres (smijeh). Šalu na stranu, postoje istraživanja koja su potvrdila da je kukičanje odličan antistresor, pogotovo kod starijih ljudi zbog ponavljajućih obrazaca koji djeluju opuštajuće.
S obzirom na to da je ovo pomalo neobičan hobi za tako mladu osobu, poznaješ li još nekoga vršnjaka koji se time bavi?
- I ja sam mislila da nema mnogo mladih koji se time bave, no ove se godine baš na mom fakultetu, PMF-u, pokrenula radionica kukičanja. Grupa trenutačno ima 60 polaznika i održava se jednom tjedno. Traje četiri sata, ljudi mogu odlaziti i dolaziti kad žele te čak nije ograničena samo na studente našeg fakulteta. Dakle, interesa očito ima i to me jako veseli.
I za kraj, da se ipak malo odmaknemo od tvoje simpatične zanimacije, gdje se vidiš u budućnosti, planiraš li raditi u struci?
- Tek sam završila prvi semestar na studiju matematike pa je prerano da prognoziram, no zasad sam jako zadovoljna i nadam se da bih u budućnosti mogla raditi u znanosti, možda čak i na fakultetu.
Je li rad u školi možda jedna od opcija?
- Još sam uvijek otvorena za sve opcije. Trenutno me privlači znanost zbog novih područja matematike koja po prvi put otkrivam na fakultetu. U isto me vrijeme veseli rad s djecom, no do kraja fakulteta dug je put. Svakako se nadam da će se, dok ja dođem do kraja tog puta, pozicija nastavnika u društvu poboljšati.
