Predsjednik Zoran Milanović komentirao je u utorak komemoraciju povodom 30 godina od ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca, koja će se održati večeras kod Adolfovca na Sljemenu, gdje su u noći sa 7. na 8. prosinca 1991. ubijene djevojčica Aleksandra i njezina majka Marija Zec.
“Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu, dobila je odštetu, što još treba”, rekao je Milanović u utorak u Valpovu.
Na pitanje treba li netko iz državnog vrha doći na komemoraciju obitelji Zec, Milanović je odgovorio protupitanjem treba li netko doći u Hrvatsku Dubicu, gdje se bez pompe obilježavaju stradanja sedamdeset ljudi koji su smaknuti, piše N1.
“Aleksandra Zec je grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirat? Što je sa starcima koji su ubijeni u Promini 1993. godine od strane paravojske Srpske Krajine, 40 ljudi je ubijeno. Nisam tamo vidio Pupovca. On ide samo na bankomat. Ponaša se nedolično i igra prljavo. On je prljavi Hrvat, koliko god mi netko pokušava imputirati da je to zato što pričam o Srbinu. Gdje su sada svi da osude njegovo ponašanje? To su nemoralni ljudi kojima to ništa ne znači, oni se samo javljaju po potrebi Plenkovića i Jandrokovića. Knin nije etničko čišćenje, ljudi su otamo pobjegli”, rekao je Milanović.
Komentirao je i bi li se trebao vratiti Trg maršala Tita u Zagreb, kao i ulica Aleksandre Zec.
“Tim glupostima se više ne bavim. Ne bagateliziram ničiju smrt, a posebno tragediju. Skupila se rulja u Skupštini i maknuo se njegov Trg i sad mi se živo fućka za to. Nemam ništa protiv ničega, za sve sam vam ja”, rekao je.
Jedno od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti
Ubojstvo obitelji Zec jedno je od najsramotnijih poglavlja novije hrvatske povijesti. Počinitelji su bili pripadnici specijalnih policijskih postrojbi koji su oslobođeni zbog proceduralnih grešaka. Institucije Republike Hrvatske zaštitile su ih i time odaslale zastrašujuću poruku građanima Hrvatske i prouzročile sramotu za RH i Grad Zagreb, sramotu koja će se još dugo pamtiti. Isplata jednokratne novčane pomoći Dušanu i Gordani Zec 30. travnja 2004. ostala je jedini čin podrške preživjelima sa strane Republike Hrvatske. Unatoč građanskim inicijativama i kazališnoj predstavi Olivera Frljića, ni danas nema spomenika na mjestima pogubljenja na Trešnjevci i na Sljemenu.
U noći 7. prosinca 1991., na zagrebačkoj Trešnjevci, točnije u Poljaničkoj ulici na kućnom broju 22, pripadnici Merčepove jedinice upali su u dom zagrebačke porodice Zec, obitelj je već spavala. Hapšenje oca obitelji Zec, Mihajla, sasvim je brzo postalo javna likvidacija, a potom i otmica dvije svjedokinje ubojstva – njegove supruge Marije Zec i njihove dvanaestogodišnje kćeri Aleksandre, probuđene ovim nasiljem iz prvog sna.
Zločinačka petorka Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Snježana Živanović, u narednim su satima majku i kćer kombijem odveli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje su, kao pričuvni pripadnici MUP-a, bili stacionirani te su ih potom obje likvidirali.
