Ljubo Stipišić-Delmata! Danas ga se svi sjećaju, jer eto-10 je godina od kada je taj čovjek otišao. Pa onda na radiju slušam ono što na wikipediji piše: „Ljubo Stipišić - Delmata (Split, 28. rujna 1938. Split, 9. listopada 2011) bio je hrvatski aranžer, skladatelj i dirigent, Svoju popularnost stekao je kao voditelj i osnivač brojnih klapa od kojih su neke: Jeka Jadrana, Oktet DC, Kantaduri, Trogir, Vokalisti Salone i mnoge druge“
I to je kao dovoljno! Koja riječ više, koja manje…
Možda i ne treba više? U takvom smo podneblju…Neš' ti Ljube Stipišića!
Poznavao sam tog čovjeka jako dobro. Imao sam čast da tamo nekih 80-ih godina radim s njim razgovore, seriju radijskih emisija o njegovom zapisivačkom opusu. Učio sam, slušao… Riječ je bila o Njemu, ne o meni! I onda mi se jednog dana požalio kako nema interesa za te njegove zapise za koje je On držao da imaju neku baštinsku vrijednost. Nisam mu mogao dati odgovor. Nisam se usudio! Bio je s pravom ogorčen. Odričem se Splite tebe!, tako je nekako glasio naslov, u Nedjeljnoj ili u Slobodnoj Dalmaciji. Bio je to krik, vapaj jedne hodajuće enciklopedije za „male“ nepravde – Ne prema čovjeku već prema djelu. Ali dobro, toga ima i danas.
Ta nepravda je ispravljena naknadno.
U travnju 2006. godine dobio je Porina za životno djelo. To je bio povod da ga pozovem u svoju emisiju „Portreti“ na HR Radio Split. Postavio sam mu niz pitanja i dobio odgovore koji su suho zlato. Za uho, za dušu, za povijest!
Što taj Vaš rad u netiskanom obuhvaća, mislim na knjigu Anima Delmatika?
- Pa čujte, vi ste mene to nonšalantno upitali, a iza te Anime Delmatike stoji upravo tih mojih 30, 35 godina obilazaka naših sela, kvartova, otoka, uzmorja, bližega zaleđa, dubljeg zabrđa - od mjesta do mjesta. Moram isto pripomenuti i zahvaliti se onim bližnjima unutar svoje obitelji i šire koji su imali strpljenja s tim mojim zanosima. Jer nisam od nikoga bio poslan i od nikoga tetošen. Od nikoga financiran! Nikada mi nije plaćena ni jedna dnevnica ni vrpca. Jer, postojali su određeni sistemi u kojima nisam bio hrt u predsoblju ukrasni. A postojali su i sistemi, sustavi u kojima se nisam znao, a ni želio prerušiti što držim da umjetniku ne priliči. Eto zato sam ostao s svojim zapisima. Pa kad ste izustili Anima Delmatika, tu sam dakle na terenu zapisivao, snimao na vrpce, a u utihama sam s vrpca to prepisivao kako bih dobio dušu naroda. Ne prepjevanu književnim jezikom već da bi to bilo u upravnom govoru, upravo tamo gdje je to pučanin kazao. Bez obzira jesu li to bili pučki, crkveni napjevi, jesu li to poslovice koje sam saslušavao pučane dok su pričali, pa su nehotice onda izgovorili neku poslovicu, kovanicu. Pa je onda pamtim i kasnije je zapišem. Zašto?
Da mu ne bih taj tok njegova pričanja poremetio.
I, koliko ste toga zabilježili?
- Pa tako sam zabilježio 16 tisuća čakavskih poslovica, pa oko 2000 tisuće prastarih načina liječenja koje su gotovo na granici magijskog načina, pa bogobojazne pisme, pa epske pisme, dječje igruše, pivuše, pitalice, šale, vjerovanja, praznovjerja i rječnik s 12000 riječi s svim pojašnjenjima.
Tu je i Likaruša?
- Da, način na koji se liječilo. Vrlo mudro! Ovo mi je ispričao jedan iz Kaštela: „Na ranu moš meknit čistu zemju, onu zemju čistunicu čaš je iskopaš podno stabla, murve. Di oš, ali tnke zemje, bar 4 prsta u dubočinu iskopanu, neka je bliža žilan stabla. I tu zemju prospi po rani makar krv pišala ti posipji dok zemju ne pospuga krv i natopi se u ranu. Krv će se fermat a rana zrešćivat i gnojit se neće-sve i da oćeš!“
Ova dva „detalja“ želio sam iz cijelog jednosatnog razgovora istaknuti. Onaj dio neglazbenog opusa koji je opet veličanstven. Ne znam tko sve nije o tome pisao.
Recimo, pjesnik nad pjesnicima, naš Fiamengo, ovako ga opisuje; „Pjevamo, prisjećamo se riječi koje su iz njegovih usta dobivale snagu svevremenskih sentenci. Ljubo je prijatelj klapa i klapskog pjevanja, zanesenjak par excelence, umjetnik koji je življe pokrenuo klapski pravorijek i prešutno stao na njegovo čelo. Bez njega i njegova višestranog osobnog udjela u dalmatinskoj pjesmi bašćinski glasi bili bi tiši, mukliji i ne bi imali tradicijsku intonaciju kakvu danas imaju. Bio je i ostao mjera klapskog pokreta, štoviše savjest sve brojnijih klapaša i klapašica, protagonista dalmatinske terce, izvornog a cappella pjevanja. Ćaća mnogih pjesama, onih koje je izvukao iz zaborava i onih koje je sam stvorio, onih koje je iskopao iz plodne baštinske riznice, zapisao i obradio, sačuvao i prezentirao, pa i skladao, iskovao u ozračju neponovljivog zvuka. S mjerom i osjećajem za izvornost ugađao je fuziju glazbenog endema dalmatinskog, svog delmatskog ozračja, poveo je za ručicu brojne klapaše i klapašice, uputio ih u naslijeđene pjesme k izvoru, k glazbenom zdencu, izmamio iz njihovih glasnica baštinske akorde, snagu iskonskog pjeva, koji i danas i u sva vremena ima što reći i biti dopadljiv i elementaran, originalan, gust i neponovljiv. Ljubo Stipišić Delmata, duša klapskog pjeva, duhovni otac mnogih klapa, svih onih koji se u njegov nauk kunu, koji su ga slušali, poštovali i sa dužnim respektom slijedili u glazbenoj misiji zavičajnih iskaza u kojima je sažeta sva mudrost i svakodnevlje prošlih vremena običnog puka.“
I još bi se puno toga moglo napisati na današnji dan kad bilježimo „obljetnicu“ odlaska. Jesam, već sam to rekao kad je Dedić otišao: Pjesnici nikad ne umiru, nikad ne odlaze.
Ljubo Stipišić Delmata, neponovljiv u djelu, ali i u čovjekoljublju.
U ime svih, s dubokim poštovanjem!
