Piše: DRAŽENKA FRANJIĆ / Cronika.hr
Ljubav, velika riječ koju se danas tako lako izgovara. Iza koje ne stoji ništa, osim praznih, šupljih riječi. U vrijeme kada oženjeni muškarci traže na internetu tjelesno zadovoljstvo pokušavajući prodati uvijek istu priču o braku samo na papiru ili još gore, kada kažu da im je žena umrla dok ona spava snom pravednika pored njega, pravi je biser ljubav u devedesetima.
Da, danas ćemo o ljubavi. Ali, počet ću od početka. Jučer je jutro krenulo solidno. Budi me školski, smije se i pita “što misliš što bih doručkovao”. Ajme koji čovjek, pun energije i gladan dok ja još ni oči nisam otvorila. Moj bioritam je drugačiji… što dan više odmiče ja sam budnija i spremna sam raditi do 2 ujutro, ali treba mi 8 sati sna. Pravi sam izbor za treću smjenu.
Pravim doručak i razmišljam o domu, unukama, prijateljicama, prijateljima, mojoj labradorici i shvatim – tu je problem, nisam fokusirana. Odbacim misli i obavim sve bez pogreške. Nisam ništa zaboravila. Sve po PS-u. Dida i ja idemo u šetnju. Raspoložen je. Iako dementan duhovit je, pokazuje mi koliko je sretan jer idemo šetati. Ptice pjevaju, on im odgovara i smije se. Iz obližnjeg dvorišta javlja se pas, a on mu odgovara mačjim mijaukanjem. Smijem se s njim.
Na raskrižju staje i hoće na drugu stranu, neće kući. Pokazuje mi prstom gdje želi i smije se. Ja pokazujem prstom na drugu stranu, prema kući i oboje se glasno smijemo. Pitam ga zašto želi ići tamo, a on mi odgovara “ne znam” i dodaje “uvijek mi žena kaže gdje trebam ići”. Kažem mu “idemo kući, moram raditi”, a on mi odgovori “idemo raditi”. I kažu dementan je, ma zna sve. Zabavan je. I jako voli svoju ženu. Ali, i ona njega.
Što znači ljubav
Uvijek sam ljude stavljala u stereotipe. Ovi su takvi, oni onakvi. Nijemci su hladni. I onda doživim totalno iznenađenje. Da, hladni su prema nama, ne poštuju nas, smatraju nas nižim od sebe, ne uzimaju nas za prijatelje, ali jako vole svoju obitelj. Moji baka i dida se ozare kada im dođu djeca, a oni ih, iako odavno imaju svoje obitelji, jako vole, poštuju i brinu se o njima. Dolaze skoro svaki dan. Brinu da imaju sve. Nevjerojatna povezanost i ljubav je između bake i dide i njihove obitelji.
Mnogi će reći, zašto se onda ne brinu o njima već im plaćaju njegovateljice iz drugih zemalja, kao i Hrvatske. No, zaboravljamo da je većina naših starih, naših roditelja, u domovima. Da ih samo posjećujemo, a oni čekaju poznate korake znajući kako je dom zadnja postaja prije smrti.
I tako, ručamo i krenemo na pauzu koja je svaki dan bila od ručka do 16 sati. No, baka je vrlo brzo sišla i čujem je kako hoda po kući, lupa, kuha kavu, izlazi u vrt… Ništa mi nije jasno, ali ne izlazim iz svoje sobe. Mislim, možda joj je došao sin. Čujem je kako zove didu da izađe iz kreveta i spusti se u vrt. Vidim kroz prozor kako dolazi u vrt i tek sad mi ništa nije jasno. Izađem van i tražim ih. Imam što vidjeti – ona leži na travi, a on je bezuspješno pokušava dići. Pored nje stoje vile i iščupano cvijeće.
Brzo je uhvatim ispod pazuha i dignem. Pitam je što je radila u vrtu, a ona mi kaže “ti nisi htjela, pa sam ja”. Sad sam ljuta i kažem joj da vrt nije moj posao, da ne kopam i ne trebaju mi vile, da to ne stoji u ugovoru i da izvoli krenuti sa mnom do klupe. Jedva stoji uz moje pridržavanje i kaže mi kako će nastaviti kopati vilama, da mora to cvijeće povaditi, iščupati. Luda sam naprosto. Prešla je moju granicu i strogo joj, kao djetetu govorim, da odmah izvoli sa mnom do klupe, da sjedne i šuti. Dosta mi je svega. Pogledavam didu, a on poblijedio od straha. Izgubio se potpuno. Ide za nama i vidim da više nije dobro.
Bijesna sam jer shvaćam kako je htjela postići svoj cilj – htjela me je natjerati da joj radim u vrtu, na što nema pravo te je otišla sama da pokaže kako je žrtva, a ja lijena bezobraznica. Izgrdila sam je i naredila da izvoli sjediti na klupi i upitala što želi da napravim s tim cvijećem. Objasnila mi je kako želi da ga iščupam, odrežem korijen i da joj ga dida donese na stol da ga pripremi za vazu. On poslušno stoji pokraj mene dok radim, čeka da mu dodam cvijeće i nosi joj ga, sjeda pored nje, grli je i šuti. Pitam boli li je, kaže ne.
Rješavam joj vrtlarske poslove, kupim otpale jabuke, skupljam otpalo lišće, mičem vile na koje je mogla pasti. Ona sjedi i zadovoljna otkida lišće. Vidim kako se dida diže i ide u šupu. Pitam što će sad on u šupi, a on šuti i nosi joj štap. Pao joj je list na pod i želi da ga on štapom dohvati. Bože dragi, ma je li moguće da nikada ne odustaje!? I da je on toliko voli da se sav pogubio jer je pala. Miluje je po ruci i gleda pogledom punim brige.
Kažem joj da idem u kuhinju izvaditi posuđe iz perilice i da se ne miče s klupe na kojoj sjede jedno do drugog, a ona mi kaže da joj donesem ogromnu vazu i zalijem ružu. Teglim tešku vazu i govorim kako ću zaliti ružu čim sredim posuđe, no ona inzistira da to moram napraviti odmah dok još ima sunca. Znam, ako ne napravim odmah dići će se i ponovno pasti.
Cijelo popodne i večer sam stroga prema njoj, a on potpuno izgubljen i stalno uz nju. Brine se, pita je što treba, drži je za ruku.
Ljubav je nešto veliko
Nakon doručka im dolazi kćer. Ponovno je onaj stari, veseli starčić koji se šali, izvodi gluposti, imitira baku kako naređuje i govori “bla, bla, bla”. Sretan je kao dijete jer s kćerkom kreće u šetnju. I onda vidim baku kako drži kremu i s puno ljubavi mu maže lice. I shvatim – i ona voli njega. Cijelo ovo vrijeme bilo mi je pred očima i nisam vidjela ono glavno – ljubav. Veliku ljubav u devedesetima.
Kćer mi namiguje i pokazuje na njih dvoje, a on od dragosti baku “udari” po stražnjici. Pa, ne mogu vjerovati. Kćer mi govori, to su ti moji roditelji, to ti je ljubav koja traje cijeli život. Pitam baku vole li se stvarno, a ona mi kaže “on je moja prva ljubav”. Upoznali su se još u školi, zaljubili, oženili i dobili djecu. Priča mi kako se vole cijeli život, ali danas je ljubav drugačija. U devedesetima ljubav znači brigu. Upravo to mi je cijelo vrijeme bilo pred očima. Budi ga ujutro, zajedno peru zube, priprema mu što će obući, zajedno silaze, stavlja mu kruh na tanjur, maže ga maslacem… Sjede priljubljeni u sobi i gledaju televiziju, a navečer se popnu na kat, legnu u njen krevet i slušaju glazbu, pričaju. Ljubav je to, ljubav koju sam danas gledala za stolom dok smo pili kavu i jeli kolač s njihovom kćerkom i sinom. Njima je ljubav njihovih roditelja normalna, ono u čemu uživaju. Sin mi govori kako su njihovi roditelji inspiracija za ljubav. Da, ljubav u devedesetima i to kod Nijemaca.
Prihvatili su me
Današnji dan jedno je veliko iznenađenje. Moju pauzu prekinulo je kucanje na vratima sobe u kojoj boravim. Čujem svoje ime, otvorim vrata, a na vratima kćerka s buketom cvijeća. “Hvala što se brineš za naše roditelje. Hvala što si dobra prema njima. Oprosti što se tuširaš u podrumu i molim te izdrži do kraja. Ovo je od nas”, rekla mi je.
Dok smo večerali baka je zahvalila Bogu što sam u njihovoj kući, s njima. Kažem kako će u ponedjeljak biti dva tjedna kako sam tu, a ona uplašeno pogleda u mene i kaže “molim te nemoj otići kući“.
Znam, biti će još teških dana, ali prihvatili su me. Nisam više iz Jugoslavije. Sin želi učiti hrvatski, a baka je danas zamolila kćer da ih sljedeće ljeto dovede u Split. Obećala mi je pokazati obiteljski foto album i rekla “naučit ću te kuhati po njemačkim receptima”.
Pričam školskom kako se vole, a on mi kaže i ja volim tebe. Odgovaram mu “ka mater ludu ćer”, a on kaže “ozbiljno te volim”. Ajde. Još jedan dan križam. Stvarno je lakše, njegovateljice su mi rekle istinu. Poslije deset dana navikneš se. Lakše je. Ljubav ništa ne košta, a uvijek se vraća.
