Dalmacija Danas u rubrici "Komentari pod povećalom" svaki tjedan odabire jednu od najaktualnijih tema iz proteklih dana u Splitu i okolici, a na nju reagiraju trojica političara svojim komentarima. Njihovi odgovori pokazuju kako razmišljaju o važnim društvenim pitanjima, a na kraju članka čeka vas i anketa: čiji je komentar, po vašem mišljenju, najbolji?
"Komentari pod povećalom" donose pregled različitih stavova, propituju političke odluke i otvaraju prostor da i vaš glas bude dio rasprave.
Ovog tjedna donosimo raspravu o brutalnom maloljetničkom nasilju na splitskim Bačvicama koje je uznemirilo javnost. Snimka nedavnog napada skupine tinejdžera na starijeg muškarca na splitskim Bačvicama zgrozila je javnost. Incident se dogodio 19. rujna 2025., a u javnost je dospio kada su uznemirujući kadrovi premlaćivanja počeli kružiti internetom 15. listopada. Gradonačelnik Splita Tomislav Šuta otvoreno je osudio napad, a cijela se javnost zgrozila onime što su napravili tinejdžeri.
Kako bismo čuli različite poglede na ovu temu, ovaj smo tjedan za mišljenje pitali splitske gradske vijećnike: Lovru Meštrovića iz redova stranke DOMiNO, Igora Skoku iz Centra te Marijana Čelana iz HDZ-a.
Lovro Meštrović, gradski vijećnik u Gradskom vijeću Grada Splita iz redova stranke DOMiNO:
- Vršnjačko nasilje, nasilje među mladima, ali i nasilje od strane mladih prema osobama koje ne spadaju u mlade, sveukupno zabrinjava čitavo društvo te se svi pitamo koja rješenja donijeti i koje prakse uvesti kako bi se nasilje mladih zaustavilo i kako to više ne bi predstavljalo negativnu društvenu pojavu. Ali prije nego što uperimo prstom prema mladima, možemo se zapitati koje obrasce ponašanja dajemo mladima kao uzor putem praksi i zakona koje donosimo mi stariji. Na vrlo složeno pitanje otkud nasilje među mladima može se odgovarati jednako složenim odgovorom koji opet zahtijeva uvid raznih stručnih analiza i interdisciplinarni pristup koji uključuje psihologiju, sociologiju, ali i duhovne znanosti poput filozofije i teologije. Moglo bi se reći da u procesu odrastanja i sazrijevanja mladih osoba, ali i svih nas koji i dalje učimo o životu, uvijek postoji izazov samonadilaženja koje smo pozvani raditi na svakodnevnoj osnovi. Ne uspijevamo uvijek sebe nadići, i tada se javlja nezadovoljstvo i frustracija koja se opet iskazuje kroz oblike agresivnosti. Problem je kada ta naša agresivnost, ili agresivnost mladih, postane takva da ugrožava tuđi integritet. Rekao bih da te greške koje činimo, prepreke koje nismo trenutno uspjeli svladati, utjehu zbog tih poraza možemo i moramo naći jedino u ljubavi i prihvaćanju, koje jedino može zaliječiti našu ozlojađenost i spriječiti manifestaciju agresivnosti. Tko je prvi pozvan dati mladima ljubav i prihvaćanje? Upravo njihovi roditelji. Sve polazi od obitelji. Koliko očevi i majke provode vrijeme sa svojom djecom i kako ga provode? To je ključno. Kvalitetno provoditi vrijeme sa svojom djecom, od prvih dana, i to posebno u predškolskoj dobi. Ako je ova moja teza točna, onda je društvo pozvano na neki način poticati da roditelji što više provode vrijeme sa svojom djecom. Što onda konkretno može napraviti društvena zajednica? Putem sustava predškolskog odgoja u vrtićima imati veću komunikaciju s roditeljima s ciljem upućivanja roditelja na što veću prisutnost u odrastanju njihove djece. U školi, koja je zapravo odgojno-obrazovna ustanova, treba dati veći naglasak na odgoj nego što je to danas slučaj u hrvatskim školama. Ako postoje naznake neprilagođenog ponašanja pojedinog učenika ili jednostavno određene emotivne opterećenosti djeteta, koje isto može pokazivati na razne načine, škola mora ozbiljno pristupiti tom djetetu i takvoj djeci, individualno rješavati slučajeve, a budući da je to proces s dužim vremenskim periodom, škola bi trebala trajno pratiti sazrijevanje te djece ili barem dok ne iščeznu znakovi konflikta koje dijete u sebi nosi zbog zanemarivanja ili drugih uzroka od kojih trpi u obitelji ili negdje drugdje. Ne može se pomoć djetetu svesti na dva razgovora školskog psihologa s roditeljima i s djetetom. Bojim se da za takav pristup u hrvatskim školama nedostaje timova, kao i protokola. Nadalje, bitan moment je i samo znanje. Ono što ne znamo, što nam je nepoznato i strano, od toga se ograđujemo, a često i apriori odbacujemo. Utoliko škola može pomoći da kroz obrazovni sustav bolje prenosi ona znanja koja će djecu učiti većoj toleranciji, prihvaćanju drugih i sebe, prihvaćanju sredine u kojoj žive i ljudi s kojima žive, prihvaćanju svog odrastanja, nalaženju i ostvarivanju smisla života kao trajnom nagnuću koje nikad ne prestaje. Tu najveću ulogu imaju društvene i duhovne znanosti poput književnosti, povijesti, filozofije, vjeronauka. Važno je da vjeronauk ostane u školama kao predmet koji govori o Božjoj ljubavi i planu u kojem se može naći ne samo svaka mlada osoba nego uopće svaka osoba. Primjećujem da obrazovnom sustavu ponekad nedostaje uprisutnjenje i posadašnjenje sadržaja o kojima podučava. Tako, osobno se sjećam da u predmetu povijesti nikada nismo učili ništa o samoj sredini u kojoj živimo, evo mi o Splitu i Dalmaciji. Sve su te razine bitne. Dijete mora biti upoznato s kulturom, tradicijom i uopće povijesnim činjenicama prostora u kojem živi. Sve to razvija dublje razumijevanje života, a time i osoba postaje tolerantnija. Djecu bi trebalo učiti i lijepom ponašanju i lijepim manirima te uopće o odgovornostima kao člana društvene zajednice. Kada se kroz takozvani predloženi građanski odgoj ne bi prvenstveno gurale moderne izopačene ideologije koje mogu samo iskvariti djecu, onda bi to mogao biti okvir kroz koji bi se odgajalo odgovornog i pristojnog građanina ove zemlje, ali putem odgoja zasnovanog na tradicijama, kršćanskom nauku i zdravom razumu. Ali takva poduka može doći i kroz predmete kao što su Etika, pa i sat s razrednikom koji bi dobio tu dužnost da se pobrine o prenošenju tih i takvih moralnih načela življenja u jednoj društvenoj zajednici. Škole bi mogle i trebale odvesti djecu u starački dom, na primjer, da se djeca sretnu sa životom u poznim godinama i da kroz takve susrete više cijene starije osobe, kao i na druga važna mjesta, na primjer rodilište, popravni dom ili sirotište u kojem su djeca koja nemaju roditelje. Sva ta iskustva učinila bi ih osjetljivijima za druge. Potom organizirati djecu i mlade u humanitarnim akcijama te brojni drugi primjeri pozitivnog angažiranja školske djece i mladih koji bi kod djece razvijali empatiju, suosjećanje i altruizam. Ima li takvih praksi u školi, nisam siguran. Što još država može napraviti osim dati više na važnosti u školama odgoju i duhovno-emocionalnom sazrijevanju mladih ljudi nego što to sada čini? Država može i mora donositi bolje zakone, na primjer bolji Obiteljski zakon nego ovaj koji imamo. Svjedoci smo visokog postotka rastava. Postavljam pitanje je li hrvatsko, pa i europsko zakonodavstvo usmjereno u prvom redu na zaštitu prava djece ili je pod naletom bezumnog feminizma u prvi red postizanja svih mogućih prava postavilo majku i suprugu te joj dopustilo da napusti mjesto prebivališta i ode s djecom tisućama kilometara dalje, gdje otac niti može niti želi ići. Naravno, situacija može biti i obrnuta. Zakoni moraju biti tako pisani da djeca budu u središtu i da njihov interes bude iznad interesa i majke i oca. A interes je djece i njihovo pravo da imaju oba roditelja kao zajednička i ravnopravna skrbnika. Ali se zakoni tako ne pišu. Kakav može biti odgoj samohrane majke gdje je otac isključen? Manjkav i nedovoljan. I obrnuto. Djeca iz tako razbijenih obitelji prije će razviti razne psihološke komplekse koji ih mogu gurnuti, iako ne nužno, i u svijet nasilja. Što država radi? Piše loše zakone. U slučaju kada već imamo mladog čovjeka koji je sklon nasilju, jer je preskočeno sve što smo u ovom kratkom osvrtu nabrojili, a što je potrebno da bi ta mlada osoba bila na putu normalnog sazrijevanja, onda je država dužna poduzeti mjere sankcija. I to odlučno. I to iz dva razloga. Prvo, sankcije će djelovati i preventivno te će se neki potencijalni nasilnici odvratiti od takvih čina. I drugo, počinitelj mora osjetiti kaznu jer za njega je samo kazna spasonosni put da se suoči s onim što radi i da se suočavanjem od istih čina i odrekne. Kažnjavanju mladih osoba obavezno treba pridružiti i sve moguće socijalno-psihološke mjere kojima će se postupiti prema počinitelju da bi mu se dala ipak jedna podrška i uvjetno rečeno razumijevanje, kako se mlada osoba ne bi osjetila isključivo osuđenom od društva, već se ta kazna zajedno s psiho-socijalnim mjerama mora shvatiti kao prilika za postati boljim, za samonadilaženjem, kako bi ta mlada osoba nadvladala porive za nasiljem prema drugim osobama i zamijenila ih pozitivnim porivima prema drugima. Jasno je također da država, kao i lokalna samouprava, mora stvarati što više sadržaja za mlade i donositi svoje odluke koje praktično uvijek moraju imati u fokusu djecu i mlade, odnosno mora se voditi računa o tome koje su posljedice određene odluke po djecu i mlade, bilo da nešto što je loše sprječava, bilo da ono što je dobro afirmira. Kada govorimo o lošim zakonima države, onda u kontekstu nasilja ne možemo ne spomenuti zakon koji dopušta zlu praksu pobačaja. Država je na kraju najveći nasilnik i daje krajnje loš uzor svakom članu društva, a pogotovo mladima. Ne očekujmo prestanak nasilja među mladima dok se ubijaju čeda u majčinim utrobama po hrvatskim bolnicama. Grad ili lokalna samouprava također se mora boriti protiv loših primjera i gaženja javnog morala, što pogoduje nasilju. Nisu li nam ulice išarane uvredama policiji s kraticom ACAB, ne koči li se srednji prst kao naslikani simbol na više gradskih zidova i to u impozantnoj veličini, ne stoje li nam bar dva grafita veća od 10 metara na kojima slovima veličine ormara piše HOOLIGANS. Grad ne smije dopustiti nagrizanje javnog morala i dopustiti simbole koji su uskoj vezi s nasiljem. Jer ako to dopuštamo i zatvaramo oči, onda se nemojmo pitati otkud vršnjačko nasilje. U ovom osvrtu na temu vršnjačkog nasilja samo sam naznačio neke uzroke takvog nasilja, kao i načine kako ga suzbiti. Tema je teška i široka. Na kraju opet poručujem: Drage mame i tate, provodite što više vremena s djecom dok su mala i dok čeznu za vašom pažnjom i nazočnošću. Ljubite ih i igrajte se s njima. Poštujte ih. Jednog dana ćete biti ponosni na svoju djecu koja će vam biti zahvalna za pruženu ljubav, a društvo će dobiti dobre i odgovorne građane.
Igor Skoko, gradski vijećnik u Gradskom vijeću Grada Splita iz redova stranke Centar:
- Slučaj u kojem su maloljetnici pretukli starijeg čovjeka, navodno nakon što je on napao ženu, pokazuje da nasilje nikada ne može biti odgovor na nasilje. Takve situacije moraju rješavati institucije, a ne pojedinci koji uzimaju pravdu u svoje ruke. Ovaj čin zaslužuje svaku osudu. Pritom je važno ne generalizirati. Velika većina splitskih tinejdžera pristojni su, odgovorni i kreativni mladi ljudi koji zaslužuju podršku. Naše reakcije trebaju biti usmjerene na prevenciju kako se ovakve situacije više ne bi ponavljale. Zabrinjava i činjenica da se nasilje sve češće snima i dijeli na društvenim mrežama, što dodatno potiče natjecanje u neprimjerenom ponašanju. Mladi moraju shvatiti da je to jednako ozbiljno kao i sam čin nasilja. Ovo svakako nije tema za političko nadmudrivanje. To je pitanje sustavne edukacije kroz odgojno-obrazovne procese i odgovornog roditeljstva. Tu nema brzih rješenja čarobnim štapićem, a oko toga Centar ne želi politizirati. Kao Gradsko vijeće trebamo djelovati sustavno i odgovorno. Grad treba, u suradnji s postojećim udrugama i institucijama, nastaviti i ojačati programe prevencije nasilja i promocije solidarnosti među mladima kroz radionice u osnovnim i srednjim školama, podršku psiholozima i pedagozima te jačanje suradnje Grada, škola, policije i udruga. Kao zajednica moramo ponovno naučiti djecu da je snaga u poštovanju, a ne u nasilju. Svaki roditelj, nastavnik i građanin ima ulogu u tome. Grad može stvoriti okvir, ali promjenu možemo ostvariti jedino svi zajedno.
Marijan Čelan, gradski vijećnik u Gradskom vijeću Grada Splita iz redova stranke HDZ:
- Kao otac i gradski vijećnik, duboko sam zabrinut zbog svakog oblika vršnjačkog nasilja. Sve što činimo otkako smo preuzeli odgovornost za upravljanje Splitom – od uvođenja besplatnih udžbenika i javnog gradskog prijevoza za učenike i studente do ulaganja u škole – ima za cilj osigurati djeci što bolje i sigurnije uvjete za odrastanje. Ipak, osobno smatram da nijedna institucija ne može zamijeniti obitelj. Empatija i poštovanje drugih, osobito starijih, uče se prije svega kod kuće. Roditelji uvijek moraju znati gdje su im djeca, s kim se druže i što rade. Ovo je tema o kojoj društvo, javne osobe i mediji moraju otvoreno govoriti, bez umanjivanja problema i uljepšavanja stvarnosti.
