Nagrađivana zagrebačka spisateljica Rosie Kugli danas će u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića u 17 sati sudjelovati u tribini naziva Pisci pod povećalom. Iako se okušala u mnogim žanrovima, od sportskih biografija do ljubavnih romana, Kugli je svoje najveće poklonike stekla među mladima koje je oduševila svojim romanima "Dvije crte plavo", "Hod po rubu" i "Nisam ti rekla".
Kroz suradnju s liječnicima, umjetnicima, glumcima i tinejdžerima autorica pokušava progovoriti o problemima o kojima mnogi rado šute: maloljetničkom nasilju, opijanju, neodgovornom spolnom ponašanju te psihičkim i društvenim anomalijama. Prije promocije na kojoj će uz pomoć splitskih srednjoškolaca svim ljubiteljima dobre književnosti predstaviti svoje romane, razgovarali smo s ovom inspirativnom autoricom.
Kako ste se odlučili na ulazak u spisateljske vode?
- Po struci sam pravnica, a pisanje je oduvijek bila moja strast. Ipak pisati – onako ozbiljnije - počela sam kad mi je bilo najteže. Kada sam ostala bez posla, svi su mi govorili da se okanim pisanja, ali nisam ih poslušala. Nije bilo lagano, vjerujte mi. Tisuću puta pitala sam se, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tastaturi, pa dobro, jesam li ja normalna? Što ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No, ako želite uspjeti morate „odsvirati“ crne i bijele tipke zajedno! Stvarno morate vjerovati i biti uporni. Bitno je vratiti strast u svoj život i ne odustati samo zato što je teško i „nije vrijeme“.
Gdje pronalazite inspiraciju za svoja djela?
- Inspiracije mi ne nedostaje. Gledam oko sebe, a teme se nameću same od sebe. Trudim se pisati životno, ulaziti u živote svojih junaka, secirati ih, stavljati u "situacije", izmišljati i proživljavati ono o čemu maštam, što priželjkujem, čega se užasavam... Ali u pozadini svega uvijek je život. Obično pišem ono što bih i sama voljela pročitati, no smatram da je pisanje literature kojoj je svrha da ugađa tinejdžerima i koja ne daje realnu sliku svijeta i života osuđeno na propast. To je moje mišljenje, naravno.
Smatrate li da stvarate djela koja su ipak malo previše za prilično tradicionalnu hrvatsku sredinu? Pisana su konkretnim idiomom mladih, govore o tabu temama, stvarnost je ponekad u njima vrlo mračna...
- Istina, ali... u kakvim vremenima živimo? Živimo u licemjernom svijetu. Naša djeca ne žele živjeti u svijetu u kojem smo ih mi dočekali. Na naše licemjerje reagiraju buntom. Kako imam kćer i sina u tim godinama, intenzivno proživljavam njihove burne godine i doista mislim da poznajem svijet današnjih tinejdžera. Mladi su vrlo osjetljivi, pogotovo na laž i nepravdu, pa mislim da bi prikaz lažne, odnosno uljepšane stvarnosti, bio kontraproduktivan. U knjigama mora biti istine – alkohola, droge, izlazaka, veza, svađa, prekida, rizika – jer mladima je sve to dostupno, slagali se mi s tim ili ne. Iskreno i bez uljepšavanja progovaram o odrastanju, služeći se jezikom mladih, njihovim "forama" i crticama iz života. Svaki mladi čitatelj s lakoćom će se moći identificirati, pronaći dio sebe. I shvatiti da uvijek postoji onaj ljepši, bolji put.
Kakve su povratne informacije mladih i roditelja? Je li primaran estetski učinak knjiga, ili više ciljate na odgojni segment?
- Skoro pa svakodnevno dobivam poruke i tinejdžera, ali i njihovih roditelja, profesora, knjižničarki, u kojima mi pišu kako su doživjeli knjigu i tada znam da sam uspjela! Znam kako je teško "natjerati" mlade da čitaju, ali kad sami od sebe uzmu knjigu i još k tome samoinicijativno napišu poruku, ima li što vrednije od toga? Pišu mi koliko ih je moja knjiga dirnula, koliko su ostali šokirani pojedinim opisima, pišu o suzama kojih se ne srame. Nakon pročitane knjige, neki su napisali da više neće piti. Nije li to najveći uspjeh?
Kako je to biti slobodni umjetnik u Hrvatskoj? Kakva je situacija s izdavačima, čelnim osobama u kulturi, školama?
- Mislim da je biti slobodni umjetnik – književnik koji živi od pisanja danas u Hrvatskoj nemoguća misija. Kako to meni uspijeva iskreno ne znam, jer prođu mjeseci da nemam kune honorara. Imam dvoje djece, samohrana sam majka i da ne nabrajam... Žalosno je (o tome često progovaram i na Facebooku), kada krovne institucije ne motiviraju i u financijskom smislu ne potiču rad pisca, koji doslovno 'živi' od pisanja. Godinama molim i za obrazloženje kontinuiranog odbijanja potpora i stimulacija za moj stvaralački rad, koji se dodjeljuju književnicima i za književnike. Iako sam nagrađivana autorica, iza sebe imam šesnaest objavljenih knjiga i godinama se prijavljujem, niti jednom nisam dobila navedenu potporu niti bilo koju drugu stimulaciju. Nikada nisam dobila odgovor, a bogme ni poticaj.
Koja je najvažnija poruka koju ste svojim djelima prenijeli mladima, a koja najvažnija koju su oni prenijeli Vama?
- Moji čitatelji moja su najveća dragocjenost. Zbog njih, ali i profesora koji se potrude da moje knjige dođu do njih, nastavljam svoju misiju jer unatoč svemu smatram da je na nama književnicima da pišemo o društvu kakvo smo stvorili. Da se ne skrivamo iza kojekakvih maski i izlika, već da razmislimo o našim prioritetima, načinima komunikacije, našim slabostima i potragama - kako bismo zajedno s našom djecom i mladima izgradili bolji svijet s barem malo manje tragičnih posljedica. Koliko sam ja u tome uspjela, pokazat će vrijeme...
