O kloniranju se uvijek pričalo u futurističkom kontekstu, tabu je tema u mnogo aspekata, a i tehnologija potrebna za to poprilično je komplicirana i skupocjena.
Unatoč tome, jedan francuski znanstvenik otvorio je prvu takvu tvrtku u Splitu za kloniranje kućnih ljubimaca.
Pet cloning naziv je firme znanstvenika dr.sc. Francois-Xavier Pellay čije je glavno područje interesa biologija starenja i dugovječnost.
U razgovoru nam je otkrio proces iza kloniranja životinja, zašto ljudi odabiru klonirati svoje kućne ljubimce te postoje li etičke dileme u ovom poslu.
Sam priznaje na početku razgovora da je ovaj posao na prvu jako čudan, ali da postoji interes javnosti za ovakvim uslugama.
Kada je došao u Split radio je sa Miroslavom Radmanom u MedILS-u te je po struci biolog koji je specijaliziran za biologiju starenja.
"To nije moje područje stručnosti. Ja sam znanstvenik, biolog, i moje područje stručnosti je biologija starenja, tako da je malo čudno što sam prešao s toga na kloniranje kućnih ljubimaca. Postoji razlog, imam tvrtku u Splitu koja se zove Laboratorij za kulturu stanica i ta tvrtka se specijalizira za pomlađivanje kože. Imamo metodu koja može učiniti da koža izgleda mlađe i ta metoda zahtijeva uzgoj stanica kože. Vrlo smo dobri u uzgoju stanica kože i kontaktirala nas je tvrtka za kloniranje prije gotovo dvije godine.
Jedna od najvećih koja postoji, trebala je nekoga u Europi tko bi mogao obaviti prvi korak kloniranja, a to je kultura stanica. Približili su nam se zbog naše stručnosti i mi smo vrlo dobri u tome da stanice budu u odličnom stanju. Znam kako najbolje tretirati stanice. Mi ne radimo kloniranje sami, mi samo obavljamo prvi korak, a to je uzgoj stanica, zatim ih šaljemo u ustanovu za kloniranje koja je u Kini, SAD-u ili Južnoj Americi", kazao je dr.sc. Francois-Xavier Pellay.
Kako funkcionira kloniranje kućnih ljubimaca?
Radi se o izrazito skupom pothvatu kojeg si može priuštiti samo mali postotak ljudi. Da bi se klonirala mačka ili pas treba se izdvojiti čak 50 tisuća eura, a za konja 85 tisuća eura. U Splitu se radi prvi dio procesa tj. uzgoj stanica.
Da bi se napravio klon, veterinar mora uzeti uzorak tkiva najčešće kože ljubimca i mora osigurati da su stanice prikladne za kloniranje. Zatim se uzorak šalje u laboratorij za kulturu stanica gdje se kultiviraju da rastu i množe kako bi nastao genetički materijal originalnog ljubimca. Taj genetički sastav se može čuvati neko vrijeme, a može se odmah poslati u pogon za kloniranje koji se nalazi u Kini, SAD-u, Južnoj Americi itd.
"Dakle, stanice sadrže svu DNK od životinje. Jezgra koja sadrži DNA uklanja se iz somatske stanice. Jajna stanica uzima se od donatorske životinje, a njegova jezgra uklanja se kako bi se zamijenila jezgrom iz somatske stanice. Nakon što je jezgra zamijenjena, aktivira se električnom strujom i tada postaje embrij baš kao što bi se dogodilo prirodnim putem. Zatim se embrij implementira u maternicu i nadalje postupak ide kao i kod in vitro oplodnje. Nakon rođenja mačića i štenadi i kada su dovoljno veliki za putovanje, tvrtka vraća životinju vlasniku."
Dakle, to je zapravo, nakon što nastane embrio, proces oplodnje koji se razvija prirodnim putem.
"Kloniranje je vrlo slično onome što se događa s identičnim blizancima. Izgledaju isto, ali njihova osobnost je različita. Za kloniranje kućnih ljubimaca samo kopiramo DNK jer ne možemo kopirati ništa drugo i izgledat će identično originalu, ali neće biti isto jer nije isto kako je odgojen jer će to imati utjecaj na njegovu osobnost."
Zašto ljudi odabiru klonirati svoje preminule ljubimce?
Iako se čini najjednostavnijom opcijom samo uzeti drugog ljubimca, dr. Francois-Xavier Pellay objašnjava kako ljudi koji odluče klonirati svoga pasa ili mačku često to odabiru jer se na taj način nose sa tugom gubitka voljene životinje.
Po riječima dr.sc. Francois-Xavier Pellay to je sve do ljudi i osobnosti. On je napomenuo da nikada ne bi klonirao svog ljubimca, ali da razumije ljude koji to rade.
"Mislim da je usvajanje drugog ljubimca bolja ideja. I svakako ne bih klonirao svog ljubimca. Volim ga, ali ako bi umro, jednostavno bih nabavio drugog. Razlog je što nisam takva osoba. Neki ljudi smatraju svoje ljubimce svojom djecom. Tako da je to pitanje osobnosti. Misle da je njihova mačka vrlo posebna pa je žele identičnu takvu", kazao je pa dodao u kojem kontekstu kloniranje i ima smisla.
"Kada razmišljate o kloniranju konja u poslovnom smislu, ima svrhu. Konji imaju specifičnu genetsku pozadinu, mogu biti vrlo dobri za trening ili za različite aspekte.
Dakle, kloniranje ovih životinja ima puno više smisla jer je vjerojatnije da ćete imati istog konja u smislu sposobnosti. Ali za pse i mačke ljudi ih vide kao jedinstvene i vrlo posebne. Ono što ih čini jedinstvenima je samo djelomično genetika, samo dio toga, pa je to u osnovi kockanje", naglasio je.
Objasnio je i logiku iza kloniranja ljubimaca. Ljudi smatraju da je genetika zaslužna i za osobnost životinje, ali genetika je samo dio cijele priče. Što znači da kloniranje kućnog ljubimca garantira samo genetski istu jedinku, razvoj osobnosti i ostalih komponenti ovisi o odgoju i mnoštvo drugih faktora.
Etičke dileme
S obzirom da se radi o tabu temi koju mnogi ne podupiru, upitali smo znanstvenika Pellaya nailazi li na kakve etičke dileme prilikom rada u ovoj branši. Kaže da zasad nema većih etičkih problema jer prvo, samo nekolicina ljudi si i može ovo priuštiti, a drugo kloniranje ljubimaca nije nešto uobičajeno.
Zaključio je da zasada nema problema takve vrste jer 'čak i da svo kloniranje ljubimaca prestane danas ne bi utjecalo na broj životinja po skloništima'.
"Prvo, samo mali dio ljudi to može učiniti. Ako bi sva kloniranja prestala sutra, ne bi imalo nikakav utjecaj na broj bolesnih pasa ili mačaka u skloništima. Da je kloniranje kućnih ljubimaca nešto vrlo uobičajeno, onda bi sigurno bilo više problema. Poput raznolikosti životinja, ali sada to nije problem.
Ljudi koji kloniraju svoje životinje često kloniraju ulične pse ili mačke, ne neku luksuznu pasminu, pa je to zapravo najviše osobna odluka i vezana je za psihologiju pojedinca. Ne bih to učinio za sebe, ali razumijem zašto to rade", zaključio je dr.sc. Francois-Xavier Pellay.
