Logor je strašno mjesto. Od fizičke boli na koju otupiš s vremenom, koliko možeš, gora su ponižavanja i zastrašivanja. U ratu, nešto mi se čini da čovjek puno ne razgovara s Bogom, možda mi prolaze misi, Bože ako baš moram, bolje da poginem nego ostanem teški ranjenik.

U logoru pak misliš, ma samo da više sve završi, bilo kako, živ ili mrtav, samo da završi…. Nosio sam lančić s Isusovom likom kojeg sam dobio kao poklon za odlazak u Vukovar. Njega mi je uzeo vojni policajac u autobusu za logor. Imao sam svoje crne policijske čizme na nogama, a predao sam se u maskirnim hlačama i košulji te kožnoj jakni koja je bila na meni kad sam ranjen. Sreća moja što su me skinuli vojni policajci u autobusu, sviđala im se američka uniforma jer bi me ubili odmah pri dolasku u logor.

Iz svoje ulice brojim sedam poginulih, od toga četvorica u borbi: Grgurević Zdenislav Grga, Zadro Blago, Ivišić Ivan, a prilikom zarobljavanja su ubijeni Radić, Zvonko Škutur, Lončar. Ima još jedan Ivan čijeg prezimena se ne mogu sjetiti… Imamo 10 preživjelih, od toga osmoricu zarobljenih i dvojicu koji su izašli u proboju, obitelj Svrzo otac i sin, Rudika. Obitelj Gorić, Goran i Zvonko, Grujić Željko, Tomo Zadro, Obradović Željko, Slavko Marović koji je iz odvojka, ali je bio do kraja u Bosanskoj i ja.

Dva su mi školska prijatelja poginula u ratu, Mikulić Željko u Vukovaru i Zadro Robert, Blagin sin na Kupresu. Škutura, koji je odmah na početku bio zadužen za osiguranje Blagine kuće i stražario oko nje bio je ranjen i zarobljen u Commercu, ali i odmah ubijen. Iz obitelji Gorić tata Zvonko je stao na minu i ostao bez pola stopala, a Goran je u logoru dobivao velike batine, baš velike, sigurno među onih pet logoraša po batinama uz pokojnog Božu Kelavu, Iliju Ačkara i Zorana Šipoša. I to jer je netko vidio pripadnika MUP-a s gipsom na ruci da odvodi Srbe iz podruma i više se ne vraćaju, a on se predao s gipsom. Na onoj strani znam za dvojicu koji su ratni zločinci. Jedan je i poginuo na srpskoj strani.

Sve u svemu ja sam i dobro prošao, u logoru kao i svi, nije mi nitko od bliže rodbine nastradao, ali jesu veliki prijatelji iz rata koji su kao braća i sestre. Prvi dan Trpinjske sam vidio da je pokojnog Slona pogodio tenk direktno u prsa, pa sam doživio kada je pokojnog Lozančića pogodila minobacačka granata direktno, poginuo mi je školski prijatelj od snajpera, ja sam ranjen u vrat, za samo centimetar ostao živ, bio u logoru devet mjeseci i mogu reći da mi je najteže bilo, a bilo je takvih dana, u logoru, kada su stražari u Mitrovici pustili svoje robijaše i kriminalce da siluju naše zarobljene žene. Ti urlici, krikovi, udarci i njihovo smijanje ostat će mi zauvijek u glavi i ušima. Batine  su ništa prema tom zločinu… Razmijenjen sam 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu u posljednjoj razmijeni “Svi za sve.”



2 KOMENTARI

  1. Prije samo 28g mnogo je životinja bilo na obje strane. Sramota Balkana smo svi skupa.
    Njihovi, zarobljenici, naši narkomani. I udri.
    Narod ko narod. Gine za sumnjive vizije manijakalnih psihopatskih vođa.
    Mali bože svake nevine žrtve.

  2. Prije samo 28g mnogo je životinja bilo na obje strane. Sramota Balkana smo svi skupa.
    Njihovi, zarobljenici, naši narkomani. I udri.
    Narod ko narod. Gine za sumnjive vizije manijakalnih psihopatskih vođa.
    Žali bože svake nevine žrtve.

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime