Često su umirovljenici zbog svog teškog materijalnog stanja na margini društva. Njihovi životni uvjeti nerijetko su neizdrživi, a najobičnije zanemarivanje najviše ih boli. Oni su važan dio našeg društva i svake obitelji i zajednice jer su nam mnogi naši stariji članovi; očevi, majke, djedovi, bake, pružili sve u životu te se ne bi smjeli osjećati usamljeno i napušteno.
Zbog toga je Dalmacija Danas odlučila posjetiti Dom za starije i nemoćne na splitskoj Zenti. Razgovarali smo s korisnicima i oni su nam otvorili dušu. Otkrili su što ih muči i s čime se svakodnevno suočavaju te kako se nose poteškoćama i nemogućnostima.
No prije nego što smo otvoreno popričali s umirovljenicima i korisnicima ovog splitskog doma za starije i nemoćne, mnogo je informacija za Dalmaciju Danas rekao Ivan Škaričić, ravnatelj Doma za starije i nemoćne u Splitu.
Kakva je sad situacija u domu, odmah ste nam spomenuli da ste opet imali problema s Covidom?
"Trenutačno je situacija zadovoljavajuća, ali Covida ima, vidite i po maskama koje se nose, ima i gripe… Covid nas nije nikad sasvim napustio i bilo ga ja na svim našim lokacijama, ali i u drugim domovima. Ono što mogu reći – Bogu hvala da je sve to blaži oblik. Brzo se širilo, ali nije bilo nekih posljedica ni hospitalizacija."
Imate li puno zahtjeva za vaše staračke domove i koliko prosječna osoba mora čekati do bi dobila mjesto u nekom od splitskih staračkih domova?
"Zadnjih godinu dana kontinuirano imamo pojačan broj prijava za starački dom, a isto je tako bilo i prije korone, samo je tijekom pandemije bio period smanjenog broja prijava. Zdravi i pokretni čekaju sobu 'ajmo reći i po 12 godina na Zenti, jednokrevetnu ili apartman. Raste broj onih koji su ovisni o tuđoj pomoći. Tu nam je malen kapacitet. Na Zenti imamo 300-350 korisnika, tu je manji broj onih kojima je potrebna tuđa dvadesetčetverosatna pomoć, na Vukovarskoj su uglavnom korisnici kojima je potrebna stalna pomoć i njega, imamo mnogo dementnih korisnika i pritisak je upravo na takva mjesta. Na Zenti smo povećali kapacitet, ali morat ćemo ga i još širiti."
Je li jako zahtjevno raditi s vašim pacijentima i nedostaje li vam medicinskog osoblja?
"Jako je zahtjevno raditi s tim pacijentima. Imamo problem smještaja, ali i adekvatnog medicinskog osoblja. Nedostaje nam medicinskih sestara, nema ih čak ni iz drugih zemalja, one trebaju imati licencu liječničke komore… Smatram da bi bio dobar iskorak da možemo primiti medicinske sestre iz BiH, Srbije, Makedonije, ali još uvijek ne postoji zakonska regulativa. Da i imamo kapacitet da napunimo još jedan ovakav dom, opet je problem što nam ne bi imao tko raditi u njemu."
Da danas želimo upisati nekog svog starijeg člana obitelji na listu za dom, koliko bismo trebali čekati?
"To ovisi o vrsti smještaja. Ako je u pitanju smještaj za osobu koja je pokretna i samostalna, sigurno bi se čekalo preko 10 godina. Za osobu kojoj treba samo njega isto se u prosjeku i na Zenti i na Vukovarskoj čeka 4-5 godina. Ima i drugih situacija, na primjer kad Centar za socijalnu skrb donese rješenje da država preuzima skrb nad nekom osobom, oni imaju prioritet, kao i osobe iznad 90 godina starosti te roditelji poginulih hrvatskih branitelja. Prednost imaju i sudionici II. svjetskog rata i žrtve dokumentiranog progona jugoslavenskog komunističkog režima."
Koje ste aktivnosti organizirali tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana?
"U sva tri doma imali smo dosta posjeta različitih skupina, umjetnika, pjevača, program je bio vrlo zanimljiv. U našoj županiji i gradu djeluje mnogo udruga i pojedinaca koji bi htjeli doprinijeti. Nama ne trebaju donacije poput hrane i sličnih stvari, ali svakako nam treba pomoći da se korisnicima osmisli kvalitetan život i dobro provedeno vrijeme. Grupa studenata UMAS-a i KUDŽ "Filip Dević" nam tradicionalno dolaze, osim kad nas korona omete pa sve prođe u tom znaku… Imali smo doček Nove godine, 50-ak naših korisnika tradicionalno slavi taj dan i dostojanstveno obilježavaju Novu godinu."
Imate li volontere?
"Bude ih, postoji zakon o volontiranju, ali što se tiče volontera, istaknuo bih 'klaunove-doktore', takozvane crvene nosove koji kontinuirano pomažu svojim programom, glazbom, šalama. Oni su tijekom cijele godine često s nama."
Što se tiče svih domova u kojima djelujete, hoće li se nešto raditi u budućnosti?
"To bi pitanje trebalo uputiti osnivaču. Kad sam u prilici, ističem da bi politika socijalne skrbi trebala ići u smjeru da se osigura smještaj za bolesne, nemoćne i stare. Država bi trebala ići u smjeru dodatne novčane participacije. U svakom slučaju, ljudi zaslužuju dostojanstvenu starost, a mi već radimo zaokret šireći svoje kapacitete."
Odakle dolaze vaši korisnici, jesu li svi iz Splita?
"Najviše iz Splita i naše županije, ali ima i onih iz drugih županija."
Što vašim korisnicima najviše nedostaje? Imaju li kakve primjedbe na život u domu?
"Naći ćete vrlo malo ljudi koji će imati primjedbe na hranu, njezinu količinu i raznovrsnost. Bitno je naglasiti da smo mi dom koji se ne zasniva na tome da ima profit. Važno da je osiguramo da sve funkcionira, da poštujemo Zakon o radu, da su radnici plaćeni i da pametno koristimo ono što nam daje država. Županija je osnivač i ona nam uskače kad je potrebno bilo što održavati, popraviti, zamijeniti. Zenta je stara 33 godine, a Vukovarska je još 15 starija od Zente, tu treba permanentno održavanje opreme u kotlovnici, praonici, kuhinji… Prije 10 godina ovdje praktički nije bilo 5 posto klimatiziranih prostorija, a danas stari i nemoćni imaju svoje klima-uređaje u sobama i drugim prostorijama u kojima borave. Zahvalan sam županiji na tome."
"Hrana je nekada dobra, nekad ne valja"
Nakon razgovora sa ravnateljem Ivanom Škaričićem, prošetali smo domom na Zenti. Simpatični korisnici otvorili su nam dušu. Korisnica Stana (85) kaže da joj je u ovom domu najbolje u životu.
"Imamo struje i vode, imamo ist i pit, nikad nismo ni jeli kao sada ovde. Meni je super, nikad bolje u životu! Mi smo ovde došli da ne smetamo našoj dici, a ovi šta rade dan i noć s nama – njih smo došli zafrkavat", otkrila nam je Stana.
No puna emocija je korisnica Zorka (87). Govori nam da joj je lijepo, ali bi joj bilo draže da je u svojoj kući.
"Moglo bi bit i bolje. Čistoća je uredna, ali hrana bi mogla bit i bolja. Prostor je lip i dobro ga održavaju… Ne znam, kako kome, ali bilo bi bolje da sam doma", jasno će Zorka.
Ante (88) razmišlja slično kao i Zorka. Smatra da bi hrana ponekad mogla biti i bolja, ali sve u svemu - zadovoljan je.
"Neki će reć' da im je bolje nego kući..."
"Prije korone imali smo sve, poslije toga većinom nismo zadovoljni, ovdje smo tako reć cila Dalmatinska zagora i otoci, svatko ima svoje mišljenje, netko ti priča, nije ti interesantno, a moraš ga slušat! Hrana je nekada dobra, nekad ne valja. Svak će reć – ne more uvik bit dobra, ali nije dobro ni da je slaba", podvukao je Ante dok Josipa (89) nije zaobišao humor.
"Može i bolje, ali nije loše! Neki će reć da im je bolje nego kući, a neko će reć – bolje da san umra", zaključio je Josip.
Mahom raspoloženi korisnici dočekali su nas raširenih ruku, a na odlasku su nas pozvali da ih opet posjetimo. Vjerujemo da su zadovoljni nastojanjima da starost provedu u dostojanstvu i miru te najboljim uvjetima koji im se u ovim okolnostima mogu omogućiti.
