Prošlo je 140 godina otkad je u svom službenom časopisu ugledno Britansko geografsko društvo objavilo putopis pod nazivom: A visit to Lissa and Pelagosa (Posjet Visu i Palagruži). Autor ovog, za Britance 19. stoljeća sigurno egzotičnog putopisa, jedna je od najobrazovanijih osoba viktorijanske epohe: Sir Richard Francis Burton (1821.-1890.). Istraživač, geograf, vojnik, špijun, prevoditelj, lingvist, orijentalist, etnolog, diplomat… samo su neke od titula koje se vežu uz Sir Burtona, čija su postignuća i danas, više od 100 godina nakon njegove smrti, većini nedostižna.
Sir Richard F. Burton govorio je 29 jezika, a arapski, perzijski, hebrejski, sanskrt i latinski samo su neki s popisa. S perzijskog je tako prvi preveo Priče iz 1001 noći na engleski, sa sanskrta Kama Sutru, a bio je i prvi nemusliman koji je prerušen posjetio Mekku u doba kada je Europljanima to bilo zabranjeno. Proučavao je tantra yogu, učenje islamskih sufija i mnogo drugih orijentalnih vještina koje nam ni sada nisu potpuno poznate. Istražio je prostranstva Indije i današnjeg Pakistana, posjetio afrička velika jezera, a njegov gotovo skribomanski pristup novim zemljama i krajevima omogućio nam je vrlo detaljan uvid u jezike, običaje pa i seksualne navike različitih kultura s kojima se susreo.
Otok Vis i Palagružu Sir Richard F. Burton posjetio je u rujnu 1876. dok je obnašao dužnost britanskog konzula u Trstu, tada najvećoj luci Austrijske Monarhije. Njegov domaćin bio je Serafin Topić, sin građevinara Ante Topića koji je u to vrijeme izabran za izvođača radova pri izgradnji svjetionika na Palagruži. Da je Topić kao domaćin dobro odradio svoj posao upoznavanja Burtona sa zavičajem može se zaključiti iz putopisa britanskog konzula koji na 40-ak stranica donosi zanimljivosti o otoku Visu i okolnim otočićima opisujući izgled stanovnika, njihovu hranu, ponašanje i još niz usputnih, dragocjenih detalja.
Svoje djelo Richard Burton podijelio je u dva dijela. Prvi dio, Lissa, opisuje Vis na kraju 19. stoljeća. Drugi dio, Pelagosa, opisuje uvale, otoke i otočiće viškog arhipelaga posvećujući najveću pažnju Palagruži. Svoje bilješke Burton započinje sjećanjem na slavnu pobjedu Britanaca nad francusko-mletačkom vojskom 1811. u viškome kanalu, podsjećajući čitatelja da je Vis nekoć bio engleski otok. Nakon pada Mletačke republike krajem 18. st., te u jeku Napoleonovih osvajanja, na Visu se smjenjivala francuska, austrijska i ruska vlast, da bi 1809. godine otok osvojili Englezi. Zbog svog povoljnog geografskog položaja Vis im je omogućio ne samo nadzor nad morskim trgovačkim putevima, nego i priliku za krijumčarenje, pa je u ranom 19. st. ovaj grad imao čak 12000 ljudi. O nekadašnjoj britanskoj vlasti na otoku i danas svjedoče tvrđava king George III te utvrde Wellington i Bentich, dok otočić na samom ulazu u višku luku nosi ime po komodoru Williamu Hosteu.
Burton je u svom putopisu zapisao i legende te pučke predaje o nekadašnjim zbivanjima pa tako prolazeći pored otočića Sveti Andrija pripovijeda o nemilom događaju koji se zbio koju godinu nakon 1815. kada se engleski brod razbio na hridi Galijula pored Palagruže. Posada broda uspjela se ukrcati na brod za spašavanje i doći do Sveca. Sumnjajući kako se u kapetanovu pojasu nalazi zlato, stanovnici Svetog Andrije ubili su sve brodolomce osim jednog dječaka, čije je svjedočenje kasnije rezultiralo uhićenjem počinitelja. Ubojice su izložene višetjednom bičevanju umrle u zatvoru.
Nakon nemilog događaja Svetac je dugo vremena u engleskim kartama bio označen imenom Vražji otok, a same činjenice koje je Burton iznio bile su dovoljne da se oko njih stvori pučka legenda. Ona kaže kako su stanovnici Sveca ne samo ubili Engleze, nego ih i pojeli. Budući da su zbog tog zločina završili u zatvoru, otok je ostao bez pučanstva i sljedeći koji ga naseljavaju oko 1860. su članovi obitelj Zanki. Iako ih neki prozivaju, Zankijevi odbijaju bilo kakvu povezanost sa zločinom ističući kako su prije njih na otoku živjeli Felondini ili obitelj prezimena Felanda koja je to počinila.
Godine 1932. gajeta komiških ribara, ploveći prema Svetome Andriji, naišla je na englesku podmornicu koja je plovila uz površinu. U sudaru s podmornicom gajeta se prepolovila, a iako su Englezi pomogli ribarima, smatra se da je ovim činom isplaćeno prokletstvo Sveca.
Zadnjih stotinjak godina zemljište na Svetom Andriji u vlasništvu je upravo obitelji Zanki. Oni dolaze na otok u vrijeme kada u Dalmaciji još nema filoksere i vinogradarstvo je u ekspanziji. Još sredinom prošlog stoljeća otok ima oko 50 stanovnika, takozvanih Svecora, da bi danas bio potpuno prazan. Posljednja stanovnica Antonija Zanki preminula je početkom novog tisućljeća. Svetac danas stoji sam i osamljen, čekajući ljeto kada se bar donekle vrate ljudi na mali otok nekoć pun života.
