Nekad je dovoljno čuti nekoliko tonova da znaš: ovo nije samo pjesma, ovo je trag. Trag mjesta, ljudi, jezika, krša i rijeke, rada i smijeha, ognjišta i gumna. Upravo na tom tragu od 2024. godine djeluje Ansambl tradicijskog pjevanja Plet pod udrugom Val Kulture iz Zagreba — s jasnom misijom: izvorna ženska tradicijska pjevanja iz Gornjih Poljica iznijeti u što izvornijem obliku i duhu, a istodobno im udahnuti novi život kroz vlastitu, originalnu izvedbu i interpretaciju.
I možda je najbolji dokaz koliko je taj gornjopoljički zvuk upečatljiv — i koliko duboko "uzima" onoga tko sluša — izjava naše velike operne dive, Dunje Vejzović, koja je svojedobno žensku i mušku GORNJOPOLJIČKU vojkavicu proglasila umjetnošću.
Dalmacija Danas je razgovarala s članovima Pleta, ansambla koji na pozornicu donosi žensku vojkavicu, reru i pivanje u ravanj, ali i gornjopoljičko muško samačko pjevanje uz istovremenu svirku (pratnju) na diplama.
"Plet" kao zaštita od hladnoće — i kao znak pripadnosti
Ime ansambla nije slučajno odabrano. Plet dolazi od naziva za sukneni ogrtač koji su žene iz Gornjih Poljica nosile zimi — štitio ih je od hladnoće — i ujedno je dio gornjopoljičke ženske narodne nošnje. Baš kao što je taj ogrtač čuvao tijelo, tako i pjevanje čuva memoriju: i osobnu, i zajedničku, i onu koja se često ne može objasniti, ali se prepozna čim se zapjeva.
Ansambl Plet nastupa u izvornim gornjopoljičkim ženskim i muškim narodnim nošnjama, a okosnicu čine pjevačice Lucija Ćurlin Mikas, Matea Puljić i Antonija Žamić Jakić, uz glazbenika na hrvatskim tradicijskim glazbalima, Gorana Mikasa, koji izvodi gornjopoljičko muško samačko pjevanje uz istovremenu svirku na diplama.
Tradicijske pjesme i napjeve koje ansambl izvodi zapisao je od kazivača i kazivačica te slušao od izvornih pjevača i pjevačica iz gornjopoljičkih sela upravo Goran Mikas. Ženske članice ansambla na probama se također koriste zvučnim zapisima i terenskim snimkama sa Instituta za etnologiju i folkloristiku — kao da se svaka proba pretvara u razgovor s glasovima koji su tu bili prije nas.
U samoj srži Pleta stoji dvostruka namjera: čuvati, ali i oživjeti. Članice ansambla izvode izvorna ženska tradicijska pjevanja iz Gornjih Poljica — žensku vojkavicu, reru i pivanje u ravanj — i pritom nastoje da se pjevanja izvode u što izvornijem obliku i duhu. No, jednako tako, žele im udahnuti novi život i dati im svoj osobni pečat kroz vlastitu, originalnu izvedbu i interpretaciju.
To "izvorno" ovdje nije muzejsko. Nije zamrzavanje, nego povratak — i put naprijed u istom koraku. A kad se takva priča preseli na pozornicu, postane jasno da "izvor" nije samo riječ iz teksta ili naslov pjesme, nego mjesto iz kojeg izlazi snaga.
Lisinski, jubilej i susret s publikom: 40 godina Lidije Bajuk i gosti među kojima je i Plet
U netom započeloj godini jedan od događaja koji će se, bez sumnje, dugo prepričavati, stiže iz Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Jedna od začetnica hrvatske etno scene u ciklusu Lisinski srijedom & Izvorišta obilježit će četiri desetljeća od prvog profesionalnog nastupa u zagrebačkom studentskom domu na Šari 1985. godine.
Jedna od najzanimljivijih glazbenih pojava domaće scene, Lidija Bajuk, uskoro će publici prirediti poseban koncert u Lisinskom — večer koja donosi spoj snažne emocije, prepoznatljive interpretacije i pažljivo oblikovanog repertoara, uz presjek njezina dosadašnjeg rada i posebna iznenađenja pripremljena upravo za ovu prigodu. Poznata po izražajnoj izvedbi i iskrenom pristupu glazbi, publiku osvaja autentičnošću i energijom koja se osjeti već s prvim tonovima, a nastup u Lisinskom označen je kao važan trenutak u njezinoj karijeri i susret s publikom u prostoru koji traži izvrsnost, predanost i umjetničku zrelost.
Na slavljeničkom koncertu uz Lidiju će biti članovi njezina kvarteta — Stanislav Kovačić na violončelu, Jadran Jeić na tamburi i mandolini i Borna Šercar na udaraljkama — a pridružit će im se i Teo Martinović, Zoran Majstorović, Igor Paro, Dunja Knebl, Lea Šprajc, Tanja Radović i grupa Lonjanec, kao i tradicijski glazbenici: dudukist Goran Mikas i VIS Plet. Među sudionicima su i polaznici etnoradionice, zadarski studenti VIS Študija pod vodstvom muzikologinje prof. Katice Burić Čenan i nekoliko učenika glazbenih škola.
A sama Lidija u najavi kaže:
"Na slavljeničkom koncertu bit će članovi mojeg kvarteta – Stanislav Kovačić na violončelu, Jadran Jeić na tamburi i mandolini i Borna Šercar na udaraljkama", najavljuje Lidija i nastavlja: "Pridružit će nam se i pijanist Teo Martinović, multiinstrumentalist Zoran Majstorović, Igor Paro na lutnji, zatim Dunja Knebl, Lea Šprajc, Tanja Radović i grupa Lonjanec, kao i tradicijski glazbenici – dudukist Goran Mikas i VIS Plet!"
Moto te večeri bit će Lidijin glazbeno-pedagoški rad, a ona dodaje:
"S nama će biti i polaznici moje zagrebačke etnoradionice u Knjižnici Vladimira Nazora u Vodovodnoj ulici u Zagrebu, zadarski studenti VIS Študija pod vodstvom muzikologinje prof. Katice Burić Čenan i nekoliko učenika glazbenih škola"
Iza tog slavlja stoji i priča o početku: iako je nastupala ranije kao učenica osnovne glazbene škole u Čakovcu i srednje u Varaždinu, kao članica dviju čakovečkih kazališnih družina, ali i kao — njezinim riječima — "kantautorica u zametku", prvi zagrebački samostalni koncert održala je 2. ožujka 1985. u Studentskom domu Ante Starčević u Zagrebu (na Šari). Uslijedili su brojni nastupi i gostovanja — a zvijezda je bila rođena.
Za koncert 11. veljače najavljeno je i da će Lidija s polaznicima svoje radionice prikazati njihova postignuća u glazbi i likovnosti, a u etnoglazbenom dijelu predstavit će dvadesetak polaznika etnoradionice, od kojih većina nikada nije javno nastupala — cijeli koncert bit će praznik etno-glazbe. I, naravno, iznenađenja:
"Bit će ih na izvođačkom, tematskom i scenografskom planu, a u foajeu planiramo popratnu izložbu i druženje", poručuje omiljena glazbenica.
U toj večeri, među brojnim gostima i suradnicima, Plet dobiva posebno mjesto — i to ne samo kao "gost", nego kao živa veza između tradicijske izvedbe i etno interpretacije.
"Izvir Voda", "Seko moja" i mjesta koja pjevaju...
Plet postoji tek nešto više od godinu dana, ali iza svakog njihovog izlaska pred publiku stoji precizan, strpljiv rad. Probe nisu učestale koliko bi možda htjele — no zato, kažu, nastoje da ono što imaju bude temeljito i smisleno.
Nova članica ansambla, Antonija, objašnjava kako logistika diktira tempo, ali i kako se unutar tog tempa traži maksimum kvalitete.
"Probe imamo jednom mjesečno i jedini razlog tome je taj, što ja živim u Zagrebu i nisam u mogućnosti putovati u Dalmaciju češće." Dodaje i da se ansamblu priključila nedavno te da će nadolazeći nastup biti važan osobni korak: "Ne tako davno priključila sam se Ansamblu Plet i nastup koji dolazi u veljači, biti će moj prvi javni nastup sa curama." Uspoređujući koncertne forme, priznaje da je razlika velika: "Iz dosadašnjeg iskustva sa nastupima (godinama sam članica etno ansambla Čipkice), cjelovečernji koncert je svakako zahtijevniji od kratkog festivalskog seta."
Kad se razgovor okrene prema pitanju koju bi pjesmu izdvojila kao onu koja "ostaje" u ljudima, Antonija odgovara iz pozicije publike — i iz jednog starog, gotovo sudbinskog susreta sa zvukom.
"Na ovo pitanje ću odgovoriti prije svega kao publika, jer postoji poljička pjesma koja me prije mnogo godina začarala." Prisjeća se trenutka kad je prvi put čula cure kako je pjevaju: "Kada sam prvi put čula cure dok je pjevaju, pojavila se velika želja zapjevati je sa njima." I odmah imenuje tu pjesmu: "Pjesma o kojoj pričam je "Izvir voda"." Za nju ona nije tek repertoarna točka, nego osobna karta prema korijenima: "To je pjesma koju poznam već dugo vremena, pjesma koju sam često pjevala kada bih bila pored rijeka i izvora. Divna pjesma koja me godinama zvala u krajeve mojih predaka, a da toga nisam svjesna bila. U konačnici me i do Ansambla plet dovela."
"Pjevati na gumnu, na livadi oko ognjišta..."
Prostor, kažu, mijenja sve — ne samo akustiku, nego i ono unutarnje. Antonija osobno najviše “vjeruje” otvorenom.
"Prostor definitivno može utjecati na cijeli doživljaj izvedbe i osobno najviše volim pjevati na otvorenom." U tome vidi i smisao tradicijskih napjeva: "Napjevi koje pjevamo su životni, stvarani i pjevani nekada davno u prošlosti." Podsjeća na vezu predaka i prirode: "Stvarali su ih ljudi koji su bili povezani sa prirodom i njenim mijenama. Naši su preci bili svjesni njene važnosti, bili su zahvalni na svemu što nam ona, majka Zemlja, daje." A onda nabraja mjesta na kojima taj pjev, kaže, dobije posebno značenje: "Pjevati na gumnu, na livadi oko ognjišta, uz rijeku pored izvora, za mene je poseban i predivan doživljaj."
Veliki motiv i posebna čast za Plet je i nadolazeće sudjelovanje u obilježavanju velikog jubileja Lidije Bajuk.
"Velika mi je čast što ćemo zajedno sa velikim imenima iz hrvatskog etno svijeta, proslaviti 40 godina rada divne Lidije Bajuk." Antonija taj put vidi kao prirodan nastavak vlastite etno zaljubljenosti: "Upravo preko etno svijeta ja sam se zaljubila u izvorne napjeve i danas sam članica ansambla kojem je cilj očuvati izvorne pjesme i koji cijeni i poštuje običaje iz naše tradicije."
A kad govori o tome što osjeća dok pjeva, Antonija ne pokušava biti "kratka" ni uredna — nego iskrena, do kraja.
"Teško je riječima opisati sve senzacije u meni dok pjevam te drevne napjeve." Kaže da je osjećaj pripadnosti dolazio i prije pjevanja: "Već samo slušanje napjeva u meni bi probudio neobičan osjećaj pripadnosti." I da se u posljednje vrijeme dogodilo nešto tiho, ali snažno: "U zadnje vrijeme, mnoga moja neodgovorena pitanja dobila su svoje odgovore." Osjeća se kao da su se "otključale" uspomene: "U meni su se probudile uspomene prošlog vremena i velika želja da se te uspomene ožive." Zaključak je jednostavan i ogroman: "Ulaskom u Ansambl Plet ta želja mi se ostvarila, došla sam među ljude svoje."
Sličan ritam mjesečnih proba potvrđuje i Lucija, koja objašnjava kako taj manjak susreta nadoknađuju duljinom, intenzitetom i individualnim radom.
"Probe imamo jednom mjesečno, iz razloga kojeg je objasnila naša nova pjevačica Antonija Žamić Jakić." A onda odmah dodaje kako to izgleda u praksi: "Taj nedostatak nadoknađujemo time što nam probe traju oko dva i po-tri sata, a i vježbamo individualno doma, uz (terenske) snimke izvornih pjevačica koje su pjevale gornjopoljičke ženske tradicijske pjesme i napjeve."
"Začara dušu svaki put"
Budući da ansambl postoji relativno kratko, i nastupi su još uvijek brojčano skromni — i formom drukčiji od klasičnog koncertnog "maratona".
"Pošto postojimo tek malo više od godinu dana, i zasad smo imale samo šest nastupa, svi naši dosadašnji nastupi bili su u formi kraćeg festivalskog seta." A repertoar je fokusiran i tematski zatvoren: "S obzirom na to da je naš repertoar ograničen na gornjopoljičko tradicijsko sviranje i pjevanje (otprilike desetak pjesama i napjeva), sumnjam da ćemo ikada moći održati cjelovečernji koncert."
Kad se priča vrati pjesmama koje publika najlakše upamti, Lucija izdvaja dvije kao svojevrsne “pjesme-potpis” — svaku iz drugog razloga.
"Osobno bih izabrala pjesmu "Izvir Voda" (koja pripada stilu gornjopoljičke ženske vojkavice) kao neku našu upečatljivu "pjesmu-potpis"." Za Luciju je to pjesma posebne vrste: "To je pjesma čudesne ljepote, duboke mistične snage, pastoralne liričnosti." U njoj prepoznaje dubinske slojeve: "Ona evocira moćne arhetipske slike prirode, a poneki njezini stihovi upućuju na tragove slavenske mitologije." I zaključuje ono najvažnije za izvođača: "Izuzetan je doživljaj pjevati ju, začara dušu svaki put."
A tu je i ona druga, koja "radi" drukčije — direktno, kroz humor i trenutnu reakciju publike.
"Pjesma 'Ej seko moja oćelimo obe', koja pripada stilu gornjopoljičkog ženskog pivanja u ravanj, sadrži jedan šaljiv stih koji kod publike uvijek izazove salve smijeha, pa bih i nju istaknula kao još jednu našu 'pjesmu-potpis'."
Kad govori o prostorima u kojima su do sada nastupale, Lucija nabraja konkretno — i kroz tu mapu se vidi koliko ambijent mijenja izvedbu.
"Dosad nismo pjevale u crkvi ili u većoj koncertnoj dvorani. Pjevale smo na binama folklornih festivala (na otvorenom), u manjem galerijskom prostoru, podno kliške tvrđave, u dvorani (srednje veličine) ilirskog sjemeništa u Omišu i u manjoj dvorani mjesnog odbora u etno selu Čažin Dolac u Tugarama."
Nakon toga izgovara rečenicu koja se čini kao pravilo: prostor nije kulisa, nego suigrač.
"Prostor definitivno utječe na doživljaj izvedbe i na izvedbu samu." I vrlo jasno kaže što preferira: "Ja preferiram manje, intimne prostore te pjevanje na otvorenom, idealno bi bilo u prirodi ili na raznim mjestima u selu." U takvim situacijama osjećaj izvornosti postaje stvaran: "Tada smo bliže izvoru nadahnuća pjesama koje izvodimo, a samim time doživljaj je intenzivniji, ljepši i prisniji." I dodaje: "U takvim ambijentima je lakše ući u samu dušu pjesama i napjeva koje izvodimo." Zato se vraća na mjesta gdje su te pjesme uopće nastajale: "Naši stari su te pjesme spontano smišljali i pjevali najčešće na guvnima, kominima, pri rađi u polju, u gori, blizu rijeke ili dok su čuvali blago (ovce, koze, krave)."
"Nadamo se da će nas publika prepoznati"
U širem kontekstu hrvatske etno scene, Lucija vidi Plet kao prirodan dio tog mozaika — pogotovo zato što etno glazba često nastaje upravo iz tradicijskog materijala.
"Mislim da se naš ansambl uklapa u širi etno kontekst pošto hrvatska etno glazba crpi svoju temeljnu inspiraciju iz tradicijske glazbe raznih naših krajeva." A ključ joj je u autorskoj interpretaciji: "Kroz autorsku interpretaciju etno glazba daje tradicijskoj glazbi novu dimenziju i novi život, snažan osobni pečat te ju pozicionira u suvremeni kontekst."
O suradnji s Lidijom Bajuk govori s posebnim uzbuđenjem, naglašavajući da je poziv na jubilarnu večer i čast i odgovornost.
"Suradnji s našom dragom Lidijom Bajuk jako se veselimo! Osjećamo se počašćeno što nas je pozvala da gostujemo na njezinom jubilarnom koncertu i što je odlučila s nama zapjevati upravo Izvir Vodu!" Spominje i aranžmansku ideju: "Lidijina jedinstvena interpretacija te pjesme u spoju s našom tradicijskom izvedbom aranžmanski je zamišljena na vrlo zanimljiv, dinamičan način." I jasno kaže što priželjkuju od publike: "Nadamo se da će publika to prepoznati, da će osjetiti raskošnu ljepotu te pjesme - iscjeljujuću snagu planinskog izvora koji nas vraća našim duhovnim korijenima."
Na pitanje što osjećaju dok pjevaju, Lucija otvara široku sliku: povijest, antropologiju, žensku liniju tradicije — i onu "neobičnu moć" koja se ne može glumiti.
"Tradicijski napjevi i pjesme koje pjevamo pripadaju drevnom sloju ljudskog glazbovanja koji u sebi čuva prapovijesna izvorišta višeglasnog pjeva čovječanstva." Uspoređuje ih sa sličnim oblicima širom svijeta: "Slični oblici pjevanja postoje u svim svjetskim kulturama, a najčešće se javljaju u pastirskim zajednicama koje su živjele u planinskim krajevima."
A onda dolazi intimno: "Dok pjevamo gornjopoljičke ženske tradicijske napjeve i pjesme osjećam se kao da putujem unazad kroz vrijeme." U tome vidi gotovo obred: "Kao da sudjelujem u tajnovitoj svečanosti, drevnom obredu Planinskih Žena." Pjesme naziva moćnima: "Te pjesme su pune neke neobične moći. Opojne su. Iz njih bruji nabujali kolektivni duh naših pretkinja." I taj osjećaj kontinuiteta postaje vrlo fizički: "Dok ih pjevamo osjećam se kao karika u dugom ženskom lancu. Osjećam da ne samo svjedočimo, već na neki način i sudjelujemo u iskustvu gornjopoljičkih žena."
Publici, kaže, žele otvoriti vrata u to iskustvo: "Publici kojoj pjevamo želimo otvoriti vrata u to iskustvo." A odgovornost vidi i šire: "Osjećamo veliku odgovornost prema čuvanju i prenošenju ženske linije tradicijskog pjevanja između ostalog i zbog toga jer su žene i žensko iskustvo u našoj, ali i mnogim drugim svjetskim kulturama, toliko dugo bile marginalizirane, potlačene, zapostavljene i obezvrijeđene u svim područjima života, pa tako i u umjetnosti."
U pjesmama čuje cijeli spektar života: "Kroz pjesme i napjeve gornjopoljičkih žena živo odjekuju sva njihova iskustva: radost, bol, čežnja, drčnost, trpki i zaigrani humor, težina života, odvažan i snažan duh, odnos prema muškarcima, prijateljicama ("sekama"), prirodi, oštrina krša iz kojeg su ponikle, ali i fluidna lirična mekoća rijeke Cetine kojoj su također pripadale."
Na kraju taj doživljaj opisuje slikom kruga i ognjišta: "Kada Matea, Antonija i ja pjevamo osjećam kao da tim pjevom stvaramo svetokrug u kojem ložimo i čuvamo vatru ognjišta, sudjelujemo u nečem čudesnom što je veće od nas, što nas nadilazi, ali čiji smo ipak bitan dio." I trenutak vrhunca: "Kada u pjevanju dosegnemo vrhunac, osjećam kao da te pjesme pjevaju same sebe kroz nas. Nošene tim olujnim vjetrom nakratko dotičemo Beskraj." Pa poruka koja zvuči kao zavjet: "Nek' moćan pjev planinskih žena odjekuje kroz vjekove!"
Matea, s druge strane, govori prizemno i čvrsto — i odmah vraća priču na realnost: probe i nastupi su onoliko česti koliko život dopušta.
"Probe i nastupe imamo koliko nam okolnosti dozvoljavaju. Često bi čovjek htio više, ali ne može." Podsjeća i na Antonijinu mjesečnu rutu: "Trenutačno draga Antonija putuje iz Zagreba jednom mjesečno u Split da bi održali probe." I zatvara tu temu rečenicom koja postaje načelo: "Povest ću se za onom poznatom, u koju i sama duboko vjerujem: "Nije važna kvantiteta nego kvaliteta.""
Kad govori o tome što publika pamti, potvrđuje ono što se već ponavlja kao nit: "Mislim da publika najviše pamti napjev "Seko moja" i našu, pomalo lirsku interpretaciju "Izvir Vode". Kolegica Lucija je tu sve lijepo objasnila, pa se ja ne bih ponavljala."
A onda Matea odvede priču u filozofiju prostora, gotovo kao da razgovara s gumnom, crkvom i dvoranom.
"Prostor je sve. U prostoru se sve događa. I u vremenu." Za nju prostor nije pozadina: "Moj je doživljaj da prostor nije samo puko okruženje, on je skup svih postojanja, događanja u njemu kroz vrijeme, od pamtivijeka pa do u nedogled." U prostoru se, kaže, taloži sve što je bilo: "Prostor kao da okuplja, zarobljuje potpis vremena i svega što se u njemu zbilo. Kako onda da prostor ne utječe na sve nas?" I daje tri slike, tri "diva": "Gumno, crkva, koncertna dvorana: tri diva, svaki sa svojim golemim potpisom."
Potom slijede prizori koji zvuče kao kratke scene.
"Kada bi gumno pričalo, ja bih čula šapate svojih baka i djedova i rastopila se u njihovim pozdravima."
"Kada bi crkva glasno vikala molitvama vjernika, ja bih plakala radi snage nečijih vapaja."
"Bilo bi zanimljivo čuti priču koncertne dvorane. Nadam se da bi pričala o zajedništvu i slavlju ljudi kroz glazbu."
I zaključak koji vraća pažnju na ono što često zaboravimo: "A priča Gumno, priča i Crkva, pa i Koncertna dvorana. Treba samo zastati i poslušati."
Osobno, kaže, jače rezonira s otvorenim prostorima: "Osobno rezoniram više s otvorenim prostorima, sa stijenom, planinom, gumnima, kamenim kućama, morem, pogotovo u radu s Pletom." Ali ostavlja vrata otvorena: "Ali rezoniram sa svim prostorima koji na mene imaju dubok utjecaj."
Kad govori o doživljaju pjevanja, Matea taj rad ne naziva radom.
"Naš rad ne vidim kao rad, vidim ga kao poštovanje, osobnu odgovornost i veliku ljubav prema životima kojima su živjeli/žive naši preci: majke, očevi, bake, djedovi." To je, kaže, naslijeđe koje nosimo: "Mi smo dio njih; njihovi životi naša su ostavština." I osjećaj časti: "Ja sam počašćena što sam bar donekle svjesna snage koju njihov potpis ima u meni."
A onda rečenice koje ostanu u zraku dugo nakon što se izgovore:
"Moj osjećaj dok pjevamo: Oni ožive. Njihovi glasovi nisu zaboravljeni. Nečija baka čiju nošnju nosim postaje moja baka. Posvaja me dok me grli svojom košuljom. To je moj osjećaj. Bogatstvo, nemjerljivo bogatstvo nasljeđa i tradicije!"
Kad se tradicija ne "izvodi", nego živi
U svemu ovome — od terenskih snimaka i kazivača, preko nošnje, do rečenice da je GORNJOPOLJIČKA vojkavica umjetnost — Plet djeluje kao ono što i jest: ansambl koji pokušava biti što bliže izvoru, ali ne tako da izvor zatvori, nego da ga pusti da teče.
A kad taj tok dođe do pozornice, posebno do Lisinskog i jubilarnog slavlja Lidije Bajuk, dobije i širi okvir: susret tradicijskog i etno konteksta, susret iskustva i početka, susret "izvorišta" i sadašnjeg trenutka.
I možda baš zato ove pjesme djeluju tako snažno: jer, kako cure kažu, napjevi su životni — stvarani i pjevani nekada davno — ali svaki put kad ih izgovoriš glasom, oni se dogode opet. U prostoru. I u vremenu.
