Sinoć je na Marulićevim danima u splitskom HNK-u izvedena predstava „Tena – kronika raspada jedne ljepote“ redatelja Dražena Ferenčine u koprodukciji GDK Gavella, GK Joza Ivakić Vinkovci, Ludens teatra, Centra za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar i Gradskog kazališta Požega.
Ovaj je zanimljiv miks ponudio novo iščitavanje Kozarčeve realistične pripovijetke (u dramatizaciji Borislava Vujčića), ponegdje poprilično odmaknuto od književna predloška, ali svrsishodno u namjeri da se glavna (anti)junakinja Tena u svojoj rasipnoj ljepoti usporedi s rasutom slavonskom zemljom.
Ista k'o otac – ni suze
Lijepa Tena (Matea Marušić) od samog početka predstave manijakalno se lijepi za jedan rekvizit – ogledalo. Pomalo nalikujući na zlobnu maćehu iz bajke o Snjeguljici, privlačna Slavonka hladna izraza lica ukopava svoju majku čija je jedina želja bila dočekati svatove kćeri jedinice. Tri susjede (Areta Ćurković, Selena Andrić, Zorko Bagić) funkcioniraju kao Gervaisove tri nonice, istodobno ogovarajući i kritizirajući, ali i bivajući implicitni čitatelj, komentator obitelji u raspadu koju je ipak lakše prezirati nego žaliti. Otac Jerko (Filip Šovagović) prikazan je kao tipičan bećar, zgubidan koji bi prodao dušu za čašu rakije, otac koji nije pater familias, hodajući preduvjet za neodgoj mlade arogantne kćeri.
U brzoj izmjeni scena i izvrsne glazbe (Igor Valeri), pogotovo udvaračkih pjesama Ciganina Đorđa (Vedran Dakić), saznajemo da je Tena predmet požude mnogih udvarača. Hladno odbija susjeda Jozu Matijevića (Vladimir Andrić), naivca koji u prosidbu stiže s buketom cvijeća i bukarom rakije za oca. Njezinu pažnju zaintrigira češki vojnik Jaroslav Beranek (Ivan Grčić) koji je u njezinoj kući zatražio prenoćište. U njihovu kontaktu na površinu isplivavaju dvije Tenine odlike – nezasitnost i želja za lôvom. Tenino umiljavanje oko vojnika ne prolazi nezapaženo, na poklon dobiva glazbenu kutijicu i čokoladu, koja je režijski vrlo pametno iskorištena kao predmet požude (i zbog ratne neimaštine, i zbog Tenine putenosti i želje za muškim dodirom). Joza Matijević pri pogledu na uljeza komično i groteskno pokušava parirati radeći sklekove, a od njegova pokušaja ostaje samo tugaljiva sjena čovjeka koji preko volje i ponešto iz inata ženi dobroćudnu Ivku (Selena Andrić).
Ne umijem čekati, ali umijem davati
Popriličan se odmak od Kozarca događa u brzome skidanju crne marame nakon što je Beranek otišao u rat. Pošteno je reći da je knjiška Tena ponešto i tugovala za svojom soldačkom ljubavi te da se neko vrijeme odupirala udvaranjima bogatog trgovca Leona Jungmana. Potonji je (pot)kupio cijelo selo svojim raskošnim i razularenim zabavama (tijekom kojih se čuju i duhoviti bećarci poput „Iz Francuske Švabo nam je stigo, cijelo selo na noge je digo“), a naposljetku je popustila i Tena, mijenjajući ljubav za raskoš.
Tena se uspoređuje sa slavonskom zemljom, zaključivši da ne umije čekati, ali umije davati. Odlična rustikalna scena (rad Marite Ćopo i Dražena Ferenčine) na kojoj je dominiralo drvo (simbol moći i iskorištavanja Slavonije) prepunila se esktravagantnim namještajem, bogataškim posuđem i avangardnom kadom u kojoj Tena, ironično, ne može sprati svoje grijehe jer se prepušta strasti prvo s Jungmanom, a kasnije i s Ciganinom Đorđem. Fantastičan je komični moment Jungmanova zapovijed Đorđu „Plači, Ciganine!“ i njegova replika „Nećem da ga plačem, mogu da pevam?“ Nakon što Jungman više erotično nego odgojno išiba Tenu, udjeljuje joj, da gadost bude veća, jedini očinski savjet: „Ne zaboravi da nećeš zauvijek biti mlada – mladost i zahvalnost odlaze brzo.“ Jungmanov je odlazak značio da surova ljepotica mora parazitirati na novome stanodavcu. Odlučila se za dvojicu – Jozu i Đorđa. Jozina ju je žena morala dvoriti kao gazdaricu, ali Đorđeva je Maruška (Martina Stjepanović) skovala pakleni plan u kojemu će napasti jedini faktor koji Tenu uzdiže iznad ostalih seoskih žena – ljepotu.
Opće je poznato književno mjesto Tenina zaraza boginjama iz Cigankine marame. Međutim, crno mjesto pripovijetke naprosto se ne može pretvoriti u trenutak katarze samom činjenicom da se Beranek vratio iz rata i sjedinio sa svojom (ne)vjernom ljubom. Tena je, naime, koliko lijepa, manipulativna i lukava, toliko i priposta i naivna u svom uvjerenju da joj nitko ne smije zamjerati ljepotu i otimačinu jer ju je „Bog takvom napravio“. Boginje koje bi trebale funkcionirati kao pouka labavo su sljubljene s okljaštrenošću Beraneka, vojnika koji se vraća bez jedne ruke. Činjenica da se oni tako osakaćeni ipak pronalaze i vole lijep je happy end, ali u kontekstu Tenine oholosti i gluposti ne nudi bogznakakvu poruku osim „I najgori na kraju nađu ljubav“.
Ansambl predstave ponudio je uistinu živu, slikovitu i pamtljivu sliku raspada jedne ljepote, ali i jednoga morala. Posljednja scena u kojoj svi likovi gotovo plemenski okružuju Tenu kao žrtvu zanimljiv je pokušaj iznude pokajanja koje neće doći, ali i sjajan odmak od dotad vrlo duhovitih kolektivnih scena u kojima se i muški glumci u raskošnim nošnjama priključuju kolu i kolektivnu veselju u, paradoksalno, vremenima koja bi de facto raspisivala tugu i brigu kao glavne emocije. Mogli bismo reći da je ovo iščitavanje Tene mnogo šire, modernije i aktualnije od samoga predloška. Nevolja manjkavosti svojevrsne „kozmičke pravde“ (koja se, primjerice, u bajkama poput Princa nosonje ili Kosobradog dovela do pouke – oholost izrasla iz ljepote može se izliječiti samo kajanjem i iskrenom ljubavlju) nije kritika ni odličnoj adaptaciji ni sjajnom ansamblu – nego Kozarcu.
