Italo Calvino, jedan od klasika talijanske književnosti druge polovice 20. stoljeća te jedan od antologijskih postmodernista na Splitskom ljetu ukazao se u novom ruhu, u predstavi „Teške ljubavi“. Pridjev u naslovu sasvim je opravdan – ne samo da su ljubavi iz zbirke pripovjedaka teške – teška je i komunikacija među likovima, interakcija s publikom, poriv za prepričavanjem, a najteži je od svega tekst. Calvinov je tekst eksperimentalan, isprekidan, na trenutke apstraktan, teško uhvatljiv, poliseman. Kad se tomu priododa osnovna tema, ljubav, jasno je da je riječ o vrlo zahtjevnom komadu.
Glavni likovi koji grade priču prikazanu u prelijepom ambijentu Sustipana su činovnik, supruga, kratkovidna žena, kupačica, vojnik i putnik (Pere Eranović, Vanda Boban Jurišić, Lidija Florijan, Ana Gruica Uglešić, Nada Kovačević, Luka Čerjan, Mijo Jurišić) te prisutna inspicijentica Tina Munivrana Novković. Njihov konstantan poriv za kretanjem, komunikacijom (pa čak i krnjom) i nadasve za ljubavlju čine atmosferu zasićenom, punom titravog čekanja da se nešto rasplete po našim očekivanjima, da neki konkretan događaj ili subjekt razbije šumove u komunikaciji. Međutim, jezik ne dopušta da se svjetlo reflektora baci na događaj, što je dramaturški izuzetno izazovno i sigurno se neće svidjeti svima.
Aleksandar Švabić i Ivan Penović imali su težak posao, usprkos sjajnom prijevodu teksta (Čale-Balić-Nižić-Nižić). „Teške ljubavi“ komad su koji se ne da prepričati, u njemu se ne kopa po dubini likova, tek se povremeno zagrebe po površini njihovih uspjelih ili neuspjelih ljubavi koje pokreću svakodnevicu. I glumački je u pitanju velik zalogaj – svaki lik koji nastupa kao pripovjedač ili autor solilokvija pred publikom prestaje biti promatran kao cjelina, ostavljen je sam i ogoljen dok ostali doslovce statiraju ili ih u tom trenutku na pozornici i nema. U takvoj se raspodjeli uloga može dogoditi da pojedini glumci „pojedu“ pozornicu, kao što se to dogodilo s nekoliko odličnih komičnih ispada Pere Eranovića, uvjerljivom euforičnosti Luke Čerjana i očekivano ekspresivnom pripovjedačko-eksplikativnom dijelu Mije Jurišića.
Naposljetku, radi se o komadu iz kojega je teško izvući crvenu nit, pouku, osnovnu misao. Tek negdje u pozadini lelujaju jake rečenice poput „Tek ili već?“ i „Nikad me neće spasiti žena“, koje opet funkciju dobivaju isključivo svaka unutar svoje priče. Predstavu kao cjelinu zaokružuje pjesma „We're all gonna die“, motiv putovanja i motiv pričanja. Štono bi se reklo – De gustibus non est disputandum. Sigurno je samo da je angažirano i hrabro odrađen težak, vrlo težak, pretežak zadatak.
