•  
  •  

Toni Milun je najpopularniji profesor matematike u Hrvatskoj i šire. Milun je snimio preko 2.000 videa u kojima je na jednostavan i konkretan način objasnio matematiku školarcima i studentima. Milijuni pregleda ovih videa svjedoče da je talentirani Splićanin uspio u svom naumu, mladima približiti matematiku.

Besplatne video instrukcije zaslužne su da su mnogobrojni mladi ljudi su uspjeli riješiti svoje probleme s matematikom. Milun želi pomoći i odraslima da se financijski educiraju i nada se da će financijska edukacija postati dio školskog programa. Kao ljubitelj podučavanja pokrenuo je vlastiti obrazovni portal.

Toni Milun

Nedavno je gostovao na međunarodnoj konferenciji o nadarenim učenicima Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije. Tamo je, među ostalim, kazao da kao društvo možemo kukati o svom obrazovnom sustavu, ali on nije uopće toliko loš. Zaključio je da su danas studenti drugačiji, što ne mora značiti nešto loše ili nešto dobro. Rekao je da prosječan student danas ne priznaje autoritet profesora i s takvim bi se stanjem profesori trebali naučiti nositi te prepoznati područje interesa svakog studenta pojedinačno.

Toni Milun je rođen u Splitu 1973. godine, diplomirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, smjer profesor matematike i fizike, potom završio specijalistički poslijediplomski studij “Statističke metode za ekonomske analize i prognoziranje” na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno je zaposlen kao profesor matematike na Visokom učilištu Algebra u Zagrebu.

S popularnim profesorom smo porazgovarali u Splitu prošlog tjedna

Koji su tvoji motivi da toliko svoga rada daruješ društvu?

– Kad mi je bivši student Nikola Mužić predložio da to snimamo bilo me strah stati ispred kamere. Motiv mi je bio idem ja to snimiti jer mi je to zanimljivo i izazovno, a da drugima pomognem. Jedna je žena govorila da se ljudi uvijek pitaju ako činiš nešto dobro zašto to činiš – pa činim to zato što mi je to drago. Kad sam počeo dobivati feedback od učenika koliko im to pomaže, zadovoljstvo je samo raslo. To je moj motiv.

Ima li slučajeva da se na tebe gleda kao na nekoga tko drugima otima kruh budući da daješ besplatne repeticije? 

– Uvijek će biti učenika kojima su potrebne instrukcije. Imaju loše predznanje ili jednostavno žele osobu pored sebe.

Na konferenciji si održao predavanje o matematici pa bih te pitao nešto vezano uz sam naslov predavanja. Može li se matematika kao disciplina primijeniti u vođenju države?

– (Smijeh). Ne mogu vjerovati… baš sam sad pričao s jednim načelnikom koji mi je rekao da bih bio dobar političar. Kažem – nema šanse, ja sam previše racionalan, egzaktan, ljudi žele da im se prodaju neke priče i maglice, storytelling koji ne drži vodu i za to će glasati, a ja ti ne mogu to.

Toni Milun

Dakle, matematika je suprotnost u odnosu na politiku…

– Tako je. To sad mislim u ovim godinama, tko zna, možda ću za dvadeset godina misliti drugačije. Vidim da se mijenjam, ali s ovim mojim mozgom sada nema šanse da bih bio političar.

Kažeš li da ne bi bio političar ili da ne bi bio političar u Hrvatskoj? Jesu li to dvije različite stvari?

– Vjerujem da su to različite stvari jer mislim da je to u Švedskoj ili Finskoj malo drugačije, da gledaju rezultate, a ne obećanja.

Ono što slušam od znanstvenih emisija, osobito Korada Korlevića, kaže da je matematički izvjesno da će kroz dvadeset godina softver voditi državu.

– (Smijeh). To bi bilo krasno. Moram poslušati to, nisam još čuo Korada da je to rekao.

Puno se priča o kurikularnoj reformi u Hrvatskoj, i sam si bio na prosvjedima. Na predavanju si rekao da naš obrazovni sustav ima određene prednosti za što si dobio pljesak.

– Naš obrazovni sustav daje širinu. Ispričat ću ovu priču. Imam prijateljicu koja radi u farmaceutskoj industriji u Engleskoj, u Londonu. Riječ je o multinacionalnoj kompaniji u kojoj rade ljudi iz cijeloga svijeta i svatko je vrhunski stručnjak u svome području. No Nijemac, Francuz, Španjolac… ako je kemičar zna samo kemiju, ako je biolog zna samo biologiju. Ona je pak s našim obrazovanjem stekla širinu i kad god se dogodi neki problem nju zovu da ga ona riješi jer ima širinu. Da bi se riješili opći problemi treba široko znanje i to je ono što naš obrazovni sustav nudi.

Kad smo već kod toga, je li se politika previše uplela u pitanje reformi?

– Pa je. Po meni bi to trebali raditi profesori, ljudi koji su u tome. I oni odlučivati na neki način. Nažalost, kod nas je politika svugdje. Da se mene pita, politika u školama ne bi bila. Ali mene nitko ništa ne pita (smijeh).

Koliko Hrvatska ulaže u znanost? Što bi rekao koliko je znanost važna za moderno društvo?

– Uh, vrlo je važna. Kad bi se sad dio novca koji se ulaže u neke druge stvari  preusmjerio u znanost, kad bi se nastavnicima dale odrješenije ruke i da ih se prestane tako podcjenjivati u društvu to bi bilo fantastično, rezultati bi bili vidljivi vrlo brzo. Ali nažalost to nije tako. Zna se da se svaka kuna uložena u istraživanja i znanost vrati dvostruko, trostruko. To se zna.

Župan Boban je rekao jednu rečenicu zbog koje je dobio pljesak dvorane. Radi se o tome da postoje učenici koji su izvrsni u nekome području, dok u nekome uopće nisu i zbog toga ne mogu preskočiti neku stepenicu koja se može zvati upis u srednju školu ili na fakultet. Koje je rješenje?

– Slažem se. Jedna nepopularna mjera koja se ljudima neće svidjeti – prijemni za srednje škole. Stresno je za učenike, ali je puno manje stresno nego da svi moraju ganjati petice kroz osnovnu školu.

Sveli smo se na društvo odlikaša, a onda od pustih odlikaša ne znamo tko su pravi odlikaši. 

– Da, to je tako. Svi žele dobiti izvrsne rezultate uz malo rada. To je realno stanje kod nas.

Sami smo vidjeli danas istraživanje na prvom predavanju da prosječan Hrvat ne vidi svoju perspektivu kroz obrazovanje nego kroz sreću i povezanost s političkim strukturama. Čemu se truditi? Riječ je o paradoksu: s jedne strane svi teže peticama, a s druge strane kažu – to mi sutra neće pomoći u životu. 

– Možda je petica nekakav statusni simbol, pogotovo u toj poplavi. Ako nemaš sve petice onda si manje vrijedan. A zapravo, četiri je vrlo dobra ocjena, tri je dobra ocjena. Mislim da bi vraćanje prijemnog u srednje škole popustilo pritisak i na učenike i na nastavnike kroz školovanje.

Još ćemo samo kratko komentirati predavanje. Rekao si da učenici i studenti gube strahopoštovanje prema nastavnicima i da bi se nastavnik trebao prilagoditi toj situaciji. Je li to rješenje?

– To je tako, nema druge. Nije to nužno po sebi ni loše ni dobro. Meni danas sasvim normalno priđe student, ima neku ideju, kaže što bi radio, da zajedno napravimo nekakav rad, istraživanje. Ja sam oduševljen time. To je pozitivno. S druge strane, ako se nekom studentu ne da raditi i nema samodiscipline, tom studentu bi dobro došlo da ima malo strahopoštovanja i da mene sluša ako ja kažem gle, moraš raditi i to je to.

Mladi se mijenjaju zbog roditelja, tehnologije…

Tako je, to je Simon Sinek rekao. Stvari se mijenjaju zbog odgoja u kojem je mladim ljudima rečeno da mogu u životu dobiti sve što hoće samo zato što to hoće, a ne da to bude posljedica nekog njihova truda. Još je jedan nedostatak tehnologija. Dopamin se luči čim dobijemo lajk i postajemo ovisni o tim lajkovima.

Dalmoš u Zagrebu. Kako je to biti?

– Dalmoš u Zagrebu? Ima nas stotine tisuća (smijeh).

Većina (smijeh).

– Da. Pa, gle, Zagreb je zapravo Dalmacija u malom. Meni osobno je Zagreb grad koji mi trenutno najviše odgovara zato što je vjerojatno najdinamičniji grad u Hrvatskoj, puno se toga događa. Ali kroz koju godinu, ne znam ja, lagano da počnem razmišljati o mirovini… mislim da ću početi razmišljati o malo mirnijim gradovima, negdje Dalmacija, Istra…

Iznenadit ćeš mnoge Splićane kad kažeš da im je Split miran grad (smijeh).

– Malo je sporiji, to sam mislio, malo jest sporiji.

Zadnje pitanje, ti si profesor u privatnoj školi. Odnos privatno-javno: postoji li zaista razlika, je li to isto?

– Postoji razlika. Meni u privatnom sektoru, ja radim na Visokom učilištu, meni je tu odlično jer imam slobodu da radim kako hoću, naravno, u okvirima zakona. Po meni, javno i privatno bi trebali više surađivati. Što ima privatno? Inovativnije je, brže se prilagodi. A javno ima neku tradiciju, duboka znanja. To dvoje iskombinirati, to je fascinantno, fantastično. Zato imam dobre suradnje s profesorima koji rade na državnim fakultetima i zajedno radimo radove i istraživanje, ja u principu vidim da je ključ uspjeha suradnja, pogotovo suradnja različitih. Nažalost, u Hrvatskoj toga ima vrlo malo i nadam se da će se to promijeniti.

Toni Milun


  •  
  •  

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime