Ana Uršula Najev je 22-godišnja studentica splitske Akademije za glumu. Radi se o mladoj i perspektivnoj glumici i pjevačici, koja je sve samo ne jedna obična 22-godišnjakinja.
Već pet godina se sama uzdržava, glumi u HNK Split, okušala se pred malim ekranima, a nije joj strano ni pjevanje, koje joj itekako dobro ide. Oni koji sporadično prate kazališnu scenu poznaju je iz hit predstave "Splićanke", u kojoj je odigrala briljantnu ulogu.
Na što je ponosna, što nam sada sprema, ali i što možemo od nje očekivati u budućnosti, otkrila nam je Uršula u zanimljivom i ugodnom razgovoru.
Tko je Ana Uršula Najev? Opišite nam se u kratkim crtama?
- Ova jedna, neš je ti znat. Ukratko, kombinacija diteta i penzionera. Radi odličnu kajganu. Voli zalaske sunca, sve s tartufima i cimetom, Ninu Simone i loše baze. Užasne, dapače. Broj noge 39. Broj skala do stana 96, šesti kat bez lifta amigo moj. Niskotlakaš. Dioptrija. Astigmatizam. Voli i postoji. Zato što godine prolaze, dvadeseti vijek. Ili dvadeset i dv'je, nikad ne zna. To je to otprilike.
Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti?
- Shvaćam to svaki put iznova kad stanem na pozornicu, kad vidim kakav utjecaj istraživanje i kreiranje lica i života na sceni ima na mene i kad osjetim feedback od publike. Mislim da nisam shvaćala da to zbilja želim sve dok se nisam zapravo krenula time baviti. Dotada je sve bila znatiželja, intriga, ++. Sad znam da je pozornica vjerojatno jedini ured u kojem sam sposobna funkcionirati.
Koje uloge iz djetinjstva najviše pamtite?
- Pa vjerojatno uloge bandita i heroja u ulici i ulogu zarobljene princeze u šatoru u sobi. I ulogu umiljate curice da bih iskamčila slatkiše od familije. Prvi put sam se suočila s glumom licem u lice na prijemnom ispitu za akademiju. Do tada sam jedino igrala jesen u vrtiću, imala sam lišće po glavi i lelujala se poput stabla. Skromnog sam mišljenja da mi je to najuspješnija uloga u životu.
Iako ste mladi, prepoznati ste na sceni kao jedna od najperspektivnijih glumica. Kako se nosite s tim?
- Nije da se imam s čime nositi. Trenutno je more mladih, talentiranih i sposobnih glumaca i glumica na tržištu i mogu samo reći da mi je drago ako sam se po nečemu istakla. Nije na meni da to procjenjujem već da se iz dana u dan razvijam na svim poljima, da dajem sve od sebe i da budem zahvalna na svakoj prilici.
Nominirani ste za medijsku nagradu Zlatni studio za najbolje novo kazališno lice. Jeste li očekivali nominaciju?
- Ne da nisam očekivala nego nisam imala pojma o čemu se radi dok mi kolega nije poslao poruku da kupim novine. Jako me iznenadilo, pozitivno naravno, tim više što sam nominirana za ulogu u Kušnji u koju sam uskočila kao zamjena za potrebe svega dvije izvedbe. Volim šale svojih prijatelja da sam prva alternacija Splita, samo u toj predstavi sam igrala četiri različite role. Summa summarum, raduje me što je moj rad prepoznat od strane struke, to me dodatno motivira, a sada je na čitateljima da izglasaju favorite putem internetskih anketa i kupona u novinama.
Briljirali ste u hit predstavi Splićanke. Što nam možete reći o tome?
- Hvala najljepša. Kad sam uletjela u postavu Splićanki jako me veselilo što ću se okušati u takvoj vrsti predstave jer mi je stand-up cabaret forma do tada bila nepoznanica. Gledala sam predstavu i znala sam što me čeka. Nije mi bio problem plivati u tome jer su priče sazdane od karaktera, situacija, odnosa i mentaliteta koji su meni kao jednoj Splićanki jako poznati i bliski, a glazbeno - plesni dio je olakotna okolnost u cijeloj toj priči, tu sam na svom terenu. Obzirom da sam došla kao alternacija, pritisak je bio nešto veći jer biti zamjena uvijek zahtijeva posebnu vrstu odgovornosti, angažmana i brzine, ali uz pomoć kolegica i redatelja sve je prošlo prilično bezbolno i publika me objeručke prihvatila, hvala im na tome.
Na kojim projektima sada radite?
- Uz igrajuće predstave (Splićanke, Djeca recesije, Kušnja) trenutno radim na monodrami koju ću izvesti kao diplomski ispit. Još sam u dramaturškoj fazi posla pa vam zasad mogu reći samo da se radi o tekstovima bjeloruske nobelovke Svjetlane Aleksijevič, inače meni omiljene spisateljice. Osim toga, s kolegama s akademije i profesoricom Brunom Bebić obnavljam jednu od ispitnih predstava koju ćemo u veljači igrati u Splitu, a potom na nekoliko međunarodnih kazališnih festivala.
Do kraja mjeseca me čeka i nekoliko koncerata, od kojih 2 u Zagrebu - promocija albuma "Punk Cabaret" Stanislava Kovačića u ZKM-u i večer autorskih skladbi Tomislava Mrduljaša u Lisinskom, a u veljači prvi samostalni kazališni koncert u Hvaru povodom Valentinova. Dotada je fokus na predstavama, naročito na "Djeci recesije" jer nas za koji dan čeka i dubrovačka premijera.
Možete li nam reći nešto više o predstavi "Djeca recesije"?
- Predstava je rođena kao beba tima koji je po mojim kriterijima tim iz snova, počevši od autora izvrsnog teksta Dina Pešuta, preko najdivnijih kolega na svijetu Gorana Markovića, Donata Zeke i Paole Kuvačić pa do redatelja - hodajuće genijalnosti Ivana Plazibata i ostatka fenomenalne autorske ekipe - Saše Antića (glazba), Ane Marin (kostimografija) i Siniše Jakovčevića (svjetlo). Tema koju predstava obrađuje nam je svima bliska, a to je život mlade generacije koja već dva desetljeća odrasta u društvu cinizma i korupcije. Istraživali smo međuljudske i međugeneracijske odnose kroz ovovremene okolnosti turističkih poplava i uragana. Predstava je nastala u koprodukciji Playdrame i Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika i pravi je emocionalni roller coaster. Vrlo je dinamična, duhovita i intenzivna u svakom smislu te riječi. Uživali smo stvarajući je i uživamo igrajući je i zato vas s ponosom i veseljem pozivam da se ukrcate na naš vlak koji u Splitu vozi u drugoj polovici siječnja i početkom veljače.
Pretpostavljamo da se želite okušati i van Hrvatske. Na što ciljate?
- Jedino na što uvijek ciljam je da trenutne zadatke obavim najbolje moguće. Jedine granice za koje sam sigurna da ih želim probijati su moje vlastite. Ne znam što mi nosi sutra, a kamoli dalja budućnost. Zbog toga zadržavam želje u svojoj mašti, tamo su najsigurnije, a put do njihovog ostvarenja gradim polagano i svakodnevno, bez grandioznih planova i mapa. I bez isključivosti.
Razmišljate li o tome da se okušate i na malim ekranima?
- Naravno, jako volim rad pred kamerama. Volim različitost procesa kroz snimanje i pripremu predstave, iako su temelji poput spremnosti, profesionalnosti i kreativnosti uvijek isti. Često ponavljam kako je gluma uvijek traganje za istinom, bez obzira u kakvom obliku bila. Kamera ti omogući bildanje mašte i zanata između ostalog kroz minimalizam i detalje. Do sada imam iskustva s dosta kratkih filmova, videospotovima, dvije epizodne uloge u dugometražnim filmovima, jedna u seriji za strano tržište... Ljubim sve oblike glume i veseli me istraživati ih, ali naravno da mi je, kao i svakom glumcu, želja ostvariti nešto zapaženo u dugom metru.
Kako je raditi u splitskom HNK?
- Osobno mi nije toliko bitno gdje radim već s kim radim. I to se odnosi na svaki segment mog života. Svakom radu pristupam jednako u profesionalnom smislu, bez obzira u čijoj je produkciji. Iskreno govoreći, preferiram rad u manjim, intimnijim grupama, ali splitski HNK mi je pružio brojne benefite, od igranja na velikoj sceni preko iskustva s velikim kolektivom do rada sa starijim kolegama od kojih mogu puno naučiti.
Može li se danas živjeti od ovoga što trenutno radite?
- Živa sam, osim ako ne umišljam. Činjenica je da je biti honorarac sklizak teren, no upravo ta nepredvidivost i financijska "nesigurnost" me tjera da budem što bolja i vrjednija i sebi otvorim što više prostora za rad. Živim sama i uzdržavam se od svoje sedamnaeste, pa mi valjda uspijeva. Plus u svemu tome je što se bavim i glazbom te odnedavno radim kao voditelj / mentor u glumačkom studiju, iako je i to sve honorarne prirode. Moj sistem je da ako nema posla i izvora prihoda, stvorim ih sama, a osim toga, uživam u radu i ne volim dangubiti. Besmisleno je čekati nečije poklone.