Ona je jedna od onih mladih ljudi kojima bi se Split trebao ponositi. Otvoreno, često i glasno. Mlada sopranistica Ana Malovan ispričala nam je svoju glazbenu priču – kako je od dječjih predstava i vječnog „mota“ s mikrofonom u ruci završila kao stipendistica Grada Splita za izvrsnost, dobitnica prve nagrade regionalnog natjecanja HDGPP-a i druge nagrade državnog natjecanja. Nekoliko tjedana nakon cjelovečernjeg diplomskog koncerta koji su joj Hrvatski dom Split i UMAS dodijelili kao nagradu i poticaj za daljnji rad, Ana se prisjetila svojih glazbenih početaka.
- Mislim da sam odmalena bila ono što nazivamo umjetničkom dušom. Uvijek sam pjevala, izvodila, umjetnički se izražavala. Cijela je obitelj glazbeno orijentirana, često sam se "igrala festivala", pjevali bismo na svim slavljima... Moja je mama završila osnovnu glazbenu školu, kao i sva tri njena brata, jedan je i profesor glazbene pedagogije. Svi u obitelji sviraju različite instrumente, i otac je glazbenik, svira gitaru (nekoć je bio gitarist grupe Stijene, a sada Bravo benda). I baka i djed bili su u glazbi. Čini se da je moj put bio određen i prije nego što sam se rodila.
Moj je brat Ivan Malovan također glazbeno obrazovan i često zajedno pjevamo na koncertima. I ovog nas petka čeka koncert u Muzeju grada Splita u 20 sati, a s nama nastupaju i Lorena Dokša na klarinetu te Maja Tomašević na flauti. Kaštelansko kulturno ljeto također će nas ugostiti 30. kolovoza u dvorcu Rušinac.
S obzirom na širok opseg interesa koji je uključivao i klavir i balet, kako je došao trenutak opredjeljenja za solo pjevanje?
- Igrom slučaja. Završila sam osnovnu glazbenu školu, smjer glasovir, ali nisam htjela ići u srednju glazbenu školu. Išla sam u prirodoslovnu gimnaziju, ali pohađala sam privatne sate kod profesora Kalebića. S četrnaest godina imala sam cjelovečernji solo koncert u Crkvi Gospe od Pojišana, zatim sam vodila zbor mladih u istoj crkvi, a onda smo neko vrijeme brat i ja svirali u bendu…
Pretpostavljamo da to nije bio rock bend?
- Mislim da ćete se iznenaditi. Neko sam vrijeme, uz klavijature, čak svirala i bas, a što se glazbenih žanrova tiče, obožavam rock! Kod mene se često sluša AC/DC, ZZ Top, Jimi Hendrix i Led Zeppelin. A od naših pjevača posebno volim Olivera.
Počeli ste s bendom i zborovima, kada ste se odlučili za solo vode?
- Prvo sam „propjevala“ s bratom, zatim u Gospe od Zdravlja, gdje sam upoznala neke ljude koji su pjevali u splitskom kazalištu. Čula sam da će se održati audicija za zbor i odmah sam primljena. U kazališnom sam zboru prvi put pjevala 2014., s 18 godina, na repertoaru je bila „Aida“. Ondje sam često znala dobiti lijepe komplimente i poticajne komentare. Zatim sam nakon jednog koncerta upitala profesoricu Cynthiju Hansell-Bakić bi li poslušala kako pjevam. Imala sam veliku sreću što me profesorica „uzela pod svoje“, potaknula da nastavim slijediti svoj san i jako mi je pomogla na tom putu. Prije upisivanja studija nisam imala ni sata solo-pjevanja, zato to smatram još većom srećom.
Kako ste se nosili sa strahom i tremom na početku svoga školovanja na Akademiji?
- Na Akademiji je sve teklo kako treba, odmah sam na prvoj godini išla na natjecanja i dobila ulogu Lady Alice Millford u „Kraljici lopte“. Nije me bilo strah i trema me ni inače ne koči. Nisam takav tip osobe, a i odmalena sam u glazbenom svijetu. Čini mi se da ne stignem misliti na tremu jer samo želim što bolje odraditi svoj cilj.
Koga posebno pamtite kao pomoć pri profesionalnom razvoju?
- Uz već spomenutu profesoricu i mentoricu Cynthiju Hansell-Bakić, moram spomenuti korepetitora Zorana Velića koji je sve ove godine radio sa mnom i bio jako značajan i važan za moj umjetnički razvoj. Zahvalna sam svima čiji su savjeti bili korisni, dobronamjerni i vrlo poticajni, a tu svakako spadaju Hari Zlodre, Ante Jerkunica i Terezija Kusanović, posebno pri radu na „Čarobnoj fruli“. Naravno, najveću sam podršku imala u svojoj obitelji koja je izuzetno ponosna na moj rad, posebno majka.
Smatrate li da Split ima razvijen umjetnički senzibilitet za operu, pogotovo mladi ljudi?
- Ne mogu sa sigurnošću reći koliko se stvari mijenjaju nabolje što se tiče praćenja opere. Vjerojatno to mnogo ovisi i o profilu publike, i o vrsti programa koje kazališta pripremaju, negdje se više cilja na klasiku, negdje na moderniji, atraktivniji program. Ukusi su vrlo različiti. Ja, primjerice, volim Rossinijev i Donizettijev humor i neke manje razvikane opere kao „Grof Ori“, a veseli me i kad vidim mlade pjevače u bitnim ulogama. Vjerujem da je opera prekrasna umjetnost i da svatko u njoj može pronaći neki dio koji će ga oduševiti. Publika se često povezuje s glavnim likovima opera poput „Čarobne frule“ ili „La Traviata“, ili ih privlači komika poput Donizettijeve u „Ljubavnom napitku“. Kazalište bi i trebalo biti mjesto gdje ljudi mogu pronaći nešto što ih ispunjava ili uveseljava, mjesto gdje nakratko mogu zaboraviti probleme i odmaknuti se od svakodnevice, uživati u šarenilu, umjetnosti, kostimima i glazbi koje nemaju priliku gledati i čuti svaki dan. Zato smatram da je glavna svrha kazališta širiti ljepotu i pozitivu.
Nedavno ste diplomirali, u ovim neobičnim pandemijskim okolnostima. Kako je to izgledalo?
- Diplomska je izvedba bila puna, što me jako iznenadilo i razveselilo, ipak epidemiološka situacija nije najpovoljnija. Pjevala sam romantične pjesme na šest različitih jezika: talijanskom, francuskom, ruskom, portugalskom, španjolskom i engleskom. Na magisteriju sam izabrala koncertno-operni smjer. U sklopu magisterija otpjevala sam jedan oratorij, jednu ulogu i jedan recital. Za oratorij sam izabrala Mozartov „Exultate, jubilate“. Zatim sam pjevala Kraljicu noći iz Čarobne frule u čemu se osjećam jako prirodno jer sam koloraturni sopran. Osim toga, jako me motivira kad vidim puno gledalište. Lakše mi je pjevati pred masom nego pred nekoliko pojedinaca. Nije mala stvar vidjeti da te publika podržava i da cijeni tvoj umjetnički izričaj.
Osim Umjetničke akademije u Splitu, imate i nešto inozemnog iskustva?
- Prije pandemije bila san na Young artist programu u Italiji. Dirigent Giuseppe Raffa u sklopu Operama Italia pripremio je radionice. Otišla sam u Italiju na tjedan dana i radila na ulozi Gilde iz „Rigoletta“. Pohvalio me i bio je zadovoljan mojim napretkom te odnosom prema kritici i sugestijama. Nakon toga sam od strane maestra pozvana i u Beč i trebala sam nastaviti tako raditi tijekom cijele godine, ali se dogodila korona. Trebala sam debitirati u ulozi Gilde u nacionalnom kazalištu u Bolzanu, ali pandemija je sve odgodila, nažalost. Iako to isprva nije bilo planirano, svidjela sam im se pa me čekao i novi izazov – Carmina Burana, u Njemačkoj – Offenburgu i Hannoveru, a i u našem Splitu. Sad mogu samo biti strpljiva i nadati se da će zdravstvena situacija biti bolja i da će se taj spektakl ipak održati. Predviđeno je da se sav planirani program izvede u Splitu u listopadu. Mislim da bi to bilo najzahtjevnije što sam dosad radila.
Što nakon studija solo pjevanja? Jeste li već razradili plan?
- Bila sam izuzetno posvećena studiju, diplomirala sam i mislim da bi mi sad, prije svega, dobro došao odmor. Razmišljala sam i o programima za mlade umjetnike, i upisivanju opernih studija, čak i o postdiplomskom studiju u inozemstvu. No sad želim malo stati na loptu, napraviti repertoar, u HNK-u sam vanjska suradnica, ići ću po audicijama… Radit ću na sebi i natjecat ću se, to je sigurno. Vidjet ću koliko „pizam“, čeka me puno posla jer sam daleko od onoga kakva želim biti.
Samokritičnosti ne nedostaje, što je svakako odlika pravih umjetnika. Međutim, što biste istaknuli kao svoj najveći profesionalni san?
- Ne bih htjela pretjerati u željama. Ali neću ni lagati, imam velike snove. Ako ne sanjaš veliko, obično se zadovoljiš nečim malenim. Nadam se da ću jednom u životu pjevati u Metropolitanu i La Scali, kao vjerojatno i svaki operni pjevač. Sanjam velike snove, ali stojim čvrsto na zemlji i znam koliki me rad čeka.
