Ljepotu u stihu, na platnima, silnu energiju, ugodu pri svakom susretu (a bilo ih je dosta), jednostavnost i brojne druge ljudske i umjetničke kvalitete moguće je doživjeti ama baš pri svakom susretu s akademskom slikaricom, književnicom Jagodom Kecman. Neću reći iz Tugara gdje živi, premda bi joj to možda bilo drago, mislio sam reći iz Ravnica omiških, koje su početak nečega vrijednog što je umjetnica do sada uradila i ostavila na prosudbu, kao vrijednost. Učinilo mi se da bi mi prvo pitanje uz spomen Ravnica, možda moglo dati neke odgovore. Možda? I nisam se prevario!
Kakva sjećanja bude, gdje ih se u Vašoj dobi mogu naslutiti: u stihu ili u kistu?
-Milje odrastanja, roditeljski savjeti, kao i životni optimizam, a možda i romantizam duše, snažno nas vežu za lomne, kristalne djeliće djetinjstva, pa tako i ja sazrijevanjem u sebi sve više otkrivam i slažem male balončiće radosnih sjećanja koje mi darovale Ravnice, oaza mog sretnog djetinjstva. I doista, s vremenom koje je došlo nakon svih lijepih i manje lijepih životnih iskustava, počela sam se okretati sebi i svojim dvjema najranijim ljubavima, pjesništvu i slikarstvu, riječi i koloritu, uvjerena da snovitosti i bogata tkanica života same od sebe jekom odašilju signale sreće, radosti, dobra, pa i tuga, a gdje smo nemoćni mijenjati zapisni kod rođenja. Duša je poput galaksije koja vri čakrama izobilja, od kojih su neke u meni propupale, pa posrednim, sinusoidnim akordima poetske slikovitosti predem mrežu slova i kolorita koji su počesto usko povezani. I opet se vraćam djetinjstvu gdje zaviještala sam i boje, i mirise, a i glazbu zriobenih koraka one male djevojčice s prašnjavog puta tvorničke ceste što vodila me mislima da malo dječje stopalo dodirom meko utabane zemlje proizvodi ljepotu suzvučja i slike, oblačića prašine dok trčim doma na poziv matere koja me zove s ponistre radničkog naselja.
Vedrina kolorita
Jagoda, brojne izložbe su za Vama, stihovi…Vidite, ja ponekad u glazbi naslućujem boje. Naravno, kod onih najvećih skladatelja. Dobro, to su neke moje impresije, ali u Vašim slikama i mirise i boje i muziku. Kako birate boje? Možda malo naivno pitanje. Zapravo sam želio upitati: Nastaju li slike dok pišete stihove ili…?
-Kako sam očito obdarena jednom posebnom eruptivnom energijom, a hodom života i ranjena, pa da ne bih zagazila, poletjela ponuđenom tamom, nastojala sam se prikloniti vedrini kolorita koji mi otvorio jedan novi, drugačiji svijet, svijet u kojem boje kistom, rukom i pokretom objašnjavaju moja unutarnja zbivanja i viđenja neviđenog, odnosno onog što obično oko ne može ni naslutiti. Naravno da je uska veza mojih slova i boja protočna, snažna i neraskidiva, gdje se poetsko likovna i kreativna estetika ljube u stih, ili sliku sažimljući oprezno inspirativni trenutak. Svoje radove, pjesme, priče, zapise, pjesničke večeri, recenzije, predgovore, kreativne radionice, brojni nastupi na radiju i TV, svjedoče o mom kontinuiranom radu i nastojanju raditi na sebi i dati sve od sebe, sebi, kolegama i zajednici kojoj pripadam.
Idemo malo o bojama, koja je Vama najpodatnija, s kojom ste u prijateljstvu…Je li to bijela?
-Odrediti sklonost prema nekoj boji je jako teško, jer sam velika koloristica, ali znam koja boja ne odgovara mojoj osobnosti, auri, a to je tamna ljubičasta. Zašto, ne znam ni ja, ali mislim da je povezana sa sličicama uz posljednje ispraćaje, pa me s toga odbija. Možda zato što želim ponuditi instinktivnu svježu i optimističnu boju svijeta i života. Za sada tu boju nećete naći na mojim slikama, barem dok u sebi ne pomirim sve svjetove. Ipak, ako bih se odredila, plava je najzastupljenija u mom slikarstvu, a zelena u mojoj duši, no obje zajedno predstavljaju povezanost vizualnog opažanja tih dviju najzastupljenijih boja u okruženju, koje preuzete okom, uz slike memorijskih dubina čine spoj ljepote doživljaja i osjećaja.
Paver utihog života
Spomenuo sam stihove, knjige… Nisu samo boje, kist, platna?
-Moje poetsko štivo uz priče, crtice i osvrte o životu je doista plodno i imam preko četiri tisuće stihova, najviše iz mladenačkih dana, a izdala sam tri zbirke poezije i jednu knjigu priča u poljičkoj čakavici.
Za mene pisati poeziju znači isključiti se, zaći u jedan drugi svijet, svijet leta u neviđeno, svijet skrivenih emocija, gdje prožeta paletom svjetlosnih slova činim odabir misaonih sličica slažući ih najčešće u slobodan stih. To su trenutci u kojima zaogrnuta intimnim poimanjem svijeta, života i ljubavi, a oslonjena o emotivnu nutrinu nastojim oplemeniti paver svog utihog života, postojanja i poštovanja od kojeg , nažalost , činimo sve veći odmak.
Likovna udruga Vlaho Bukovac, nespojiva je ako se ne spomene Vaše ime?
-Trenutno obnašam drugi mandat predsjednice likovno književne Unije V. Bukovac koja broji oko 130 članova, od toga 84 pjesnika/književnika i 54 slikara, skulptora. Unija ima sreću da njeguje i druguje s glazbenicima, kao i s grupom mladosti koja čini našu dramsku sekciju, a uz sve to i 12 aktivnih članica, volonterki koje pod mojim vodstvom odrađuju kreativne radionice s dobnim skupinama od 3-99 godina (vrtići, odjeli Knjižnice M. Marulić, osnovne, srednje škole, studenti, djeca s posebnim potrebama, domovi za starije i nemoćne, kao i udruga MI- žene preko pedesete... I sve to na godišnjoj razini od 143 radionice po 120 minuta). Isto tako Unija ima u Splitu četiri mjesta gdje uz ostale promocije, samostalna predstavljanja pjesnika i male stolove o pjesništvu na godišnjem nivou odradi oko 180 događanja. Uz sve ovo od sredstva članarine ( 20kn mjesečno ) putujemo, pa smo tako na poziv veleposlanstva RH u Podgorici i zajednice Hrvata istog grada bili dva puta u posjeti, kao i u Tivtu s našom velikom izložbom (42 slikara) No, koronom nam se bioritam poremetio u svim segmentima djelovanja. Za mog mandata izdali smo 3 zbirke poezije; zadnja upravo izašla iz tiska i ima oko 360 stranica, zatim izdali smo i likovnu monografiju, a u pripremi nam je i nova, gdje bi bili svi članovi Unije uključujući i one koji više nisu među živućima.
Ima Vas na stotinu mjesta; u knjigama, na platnima, tamo gdje treba poticati druge. Gdje se najbolje osjećate?
Gdje se najbolje osjećam?..... Sve me ovo motivira, daje mi jednu novu dimenziju i podstrek da je dobro činiti dobro, ali ipak najviše volim svoj mir, osamu i tišinu svog doma, uz kako volim reći, mog „lipog čovika“.
