Strastvena, intrigantna, napeta znanost, znanost prestiža, nadmetanja i podmetanja, znanost koja zahtijeva žrtve, ali bira samo najbolje koji će pristati na odricanje – takva je znanost koju opisuje Filip Šimunović u svom romanu Hoffenburg. Kod Šimunovića su kirurške operacije napete poput akcijskih scena, a njegovi su likovi nevjerojatni superjunaci svoga posla koji u zadnji čas spašavaju živote, sveznalice koji se ostvaruju u najtežim kirurškim poduhvatima. Kako hrvatski liječnici postaju članovi takvih timova i kakvi su takvi supermeni privatno, imaju li drugih životnih strasti osim kirurgije?
To su teme romana Filipa Šimunovića u kojem opisuje emocionalno i profesionalno sazrijevanje mladog kirurga koji iz Splita odlazi na specijalizaciju u prestižnu njemačku kliniku. Roman je namijenjen ambicioznoj publici, mladim ljudima koje zanima znanost ili razmišljaju o usavršavanju i životnim izborima vezanim uz dugoročno školovanje.
Budući da u romanu opisuje splitsko odrastanje glavnog junaka, Filip Šimunović, i sam splitski đak, svoj je roman premijerno predstavio u Splitu, u Knjižnici Marka Marulića. Puna dvorana pokazala je da je „Hoffenburg“ dočekan sa zanimanjem i da će publika rado posegnuti za knjigom splitskog autora. Nakon promocije, s Filipom Šimunovićem razgovaramo o dojmovima koje nosi iz Splita te o izvoru inspiracije za roman o mladom kirurgu koji se u Splitu počeo baviti znanstvenim radom.
Split se pojavljuje u romanu kao mjesto odrastanja glavnog lika Sebastijana Mikulića, a splitski MEDILS stvarni je predložak za fiktivni CIEL u kojem se mladi kirurg zarazio znanošću. Koliko je fikcije, a koliko osobnih iskustava u odrastanju glavnog lika i njegovom bavljenju sportom i znanošću u Splitu? Jesu li splitski sportski i znanstveni potencijali realno donekle slični onima opisanima u romanu Hoffenburg?
Dijelovi koje spominjete nisu fikcija, ali nisu ni autobiografski, jer je moj put u znanost bio nešto drugačiji. Kažem da nisu fikcija jer se mnogo mladih ljudi upravo na taj način zainteresiralo za znanost: nakon poticajnog predavanja, ili razgovora s starijim kolegom su išli na praksu u jedan od laboratorija. To ne mora biti MEDILS, to se isto tako moglo dogoditi na jednom od izvrsnih laboratorija na splitskom medicinskom fakultetu.
Nisam mjerodavan govoriti o sportu, i svi znamo kakve sportske potencijale je Split imao i sigurno će još imati. I u znanosti postoje veliki potencijali, ako potencijalom smatramo da pojedinac može otići u produktivnu sredinu i postati uspješan. Mnogo ljudi iz Hrvatske i regije su uspješni na vrhunskim centrima. Postoji određen potencijal i za raditi znanost u Hrvatskoj, ali ta znanost ne može konkurirati vodećim europskim ili svjetskim sveučilištima. Hrvatska je za to premala zemlja i premalo je ulaganja u znanost.
U fiktivnu uglednu kliniku Hoffenburg, pored kirurga sa svih strana svijeta, smjestili ste razmjerno mnogo liječnika iz Hrvatske. Kakav je doista status hrvatskih kirurga u svijetu? Susrećete li u Njemačkoj u liječničkim krugovima kolege iz Hrvatske?
Nastavljajući na prethodno pitanje – u svijetu je mnogo Hrvata i ljudi iz šire regije, pri čemu mislim na zemlje bivše Jugoslavije i susjednih zemalja, koji su pojedinačno iznimno uspješni. Taj njihov uspjeh i status nema nikakve veze s podrijetlom iz jedne od tih zemalja, nego s njihovim rezultatima. Prema tome ne mogu govoriti o „statusu hrvatskih kirurga,“ jer tako nešto ne postoji. Postoje pojedinci koji mogu imati određen status, i koji su pri tome slučajno podrijetlom iz Hrvatske. I opet, Hrvatska je mala zemlja i ti pojedinci se po svijetu „razvodne“. Tako da će se teško naći nekoliko Hrvata na vodećim pozicijama na jednom sveučilištu.
I samo nekoliko odlomaka pročitanih na promociji dokazalo je kako ste u Hoffenburgu likovima posvetili puno pažnje tako da zadivljuje obilje podataka koje ste pritom koristili. Gdje su izvori tih podataka? Odakle znate npr. banatski izgovor njemačkog, koje koristi prof. Mendel?
Vjerujem da treba poznavati svoje likove i da je potrebno razraditi njihovu biografiju. Većina tih podataka ne ide u roman, ali ako pisac poznaje likove oni će govoriti i ponašati se autentično, a ponekada će i sami povesti radnju, što je sjajan osjećaj. E sada, kako je meni ovo prvi roman, ja sam u tome pretjerao. Imam desetke stranica zabilješki o gotovo svakom od likova. O Sebastijanovoj obitelji bih znao govoriti od vremena francuske vladavine Dalmacijom. Tako je i povijest Mendelove obitelji jedna prilično tipična poslijeratna, teška, životna priča volksdojčera, i tako i taj naglasak, koji sam za potrebe te scene istražio. Ali ne mogu reći da znam taj naglasak, i da bih znao njime govoriti.
Publika u Maruliću primijetila je spretnost kojom koristite hrvatski jezik, a i postavljeno je pitanje zašto ste pisali na hrvatskom kad svakodnevno koristite njemački. Hoćete li i ubuduće pisati na hrvatskom?
Hoću, jer nemam tako prisan odnos s njemačkim jezikom. A moje korištenje hrvatskim je upravo takvo – spretno. Budući da već godinama ne govorim svakodnevno hrvatski, a ni ne čitam hrvatske knjige, jezik mi je zakržljao. I morao sam se tako koristiti raznim „spretnostima“ pri pisanju, da kamufliram deficite. S druge strane, to me je prisililo da pišem jednostavne i (nadam se) jasne rečenice, a možda je knjiga time profitirala.
Roman je dugo nastajao kroz bilješke i pripreme za pisanje. Koja je ideja ipak bila inicijalna? Kakav ste roman namjeravali napisati kada ste počeli pripremati Hoffenburg? Odgovara li gotov roman predodžbi koju ste imali na početku?
Niti približno. Osnovna ideja je bila da razmislim o svijetu znanosti, nakon što sam ga upoznao u Njemačkoj i u SAD-u. Taj svijet je prepun nelogičnosti i proturječnosti, i u njemu sam osjetio znatan dramski potencijal. Počeo sam pisati roman u klasičnom stilu bildungsromana, s uvodom, radnjom koja se proteže kroz nekoliko godina... i odustao. Onda sam pokušao pisati moderan roman u kojem se mijenjala perspektiva pripovjedača. I odustao. Pa neko vrijeme nisam pisao ništa. I onda sam, nekako, došao na ideju ove strukture koja je uspjela preživjeti, zadržala se, i razvila u knjigu koju imamo danas.
Paco de Lucia svira Španjolcu za vrijeme operacije, a Bach Nijemcu. Slušaju li kirurzi doista glazbu za vrijeme operacija?
Ako žele, mogu, dapače.
