INTERVJU Dalibor Popovič na razgovor došao sa svojim alter egom: Pozabavio stanjem u gradu pod Marjanom

"kada me pitaju je li izjava „Split je ku*ac“ uvredljiva za građane Splita? Onaj tko je iz Splita, točno zna na što se izjava odnosi. Po meni je više uvredljiva izjava 'Split je glavni'" - kazao je Popovič


Dalibor Popovič je za našu Štoriju obukao ruho superheroja Mr. Moonmana. Za one koji ne znaju, Moonman je možda najmarljiviji čimbenik urbane aktivističke scene, jedan od odvažnih – zbog kojih nakalemljene gradske strukture strepe, zbog koga su se razotkrile brojne afere i zbog kojeg su mnogi, u strahu da ih protagonist naše Štorije ne otkrije i prokaže, izvadili duge prste iz pekmeza. Kako je Split pomalo šašav i smiješan grad, upustili smo se s Daliborom (ili s Moonmanom, kako vam drago) u ovaj šaljiv razgovor. Dok budete čitali, imajte na umu – kako u svakoj šali ima barem pola istine.


Pod maskom superheroja

Prvo da razriješimo što vam je to na glavi?

– Budući da je vrijeme maski i superheroja predstavljam vam vlastitu masku, moj je alter ego Mr. Moonman, što u prijevodu znači Gosp. Munjara. On je zaštitnik javnih prostora, predmeta i pojava. Njegova je moć prenositi pozitivnu energiju zagrljajem. Najviše voli grliti stabla, poslije toga komunalce i sve druge u Banovini zbrinute kapitalce.

Podrazumijeva se da ste zatražili propusnicu za dolazak na ovaj razgovor, budući da dolazite, ne samo iz druge županije, već iz druge galaksije?

– Kao član sindikata superheroja, moj alterego ima licencu “to hug”, osobno potpisanu od njegovog psihijatra. Za njega ne važe nikakvi drugi dokumenti, stoga dajući zagrljaje, prolazi sve kontrolne točke. Ako se ukaže bilo kakav problem prilikom prelaska kontrolnog punkta, samo se pokaže rezervacija smještaja u jednom od ilegalno sagrađenih katova u novim splitskim hotelima. Situacija s javnim gradskim prostorima je kriminalna.

Je li situacija toliko kriminalna da javni prostori trebaju, ni više ni manje, nego – superheroja zaštitnika?

– Hrvatski jezik ima jedan divan pojam: “javno dobro”. U tom pojmu i u odnosu prema javnim površinama se nalazi sjeme dobrog upravljanja gradom. Trenutna politika se ogradila visokim obrambenim bedemima, jer ne želi upravljati s građanima i onda je tim građanima, ako žele stvarati bolji svijet, jedino preostalo posegnuti za superherojima koji se nalaze u njima. Nažalost, svjesni smo svi da zbog te nebrige, gramzljivosti, potkapacitiranosti i nekompetentnosti odgovornih Split već dugi niz godina propada. Nedavno sam na društvenoj mreži podijelio tekst koji zaziva Zadar da postane glavni grad Dalmacije. Odmah su svi skočili i bili kao jedan u obrani svega splitskog. Tako je to na društvenim mrežama i u virtualnom svijetu. U stvarnosti je u Splitu nemoguće da se dogode morske orgulje ili nešto slično. Zbog loše selekcije i nesposobnosti gradske uprave; nove ideje su osuđene na običnost, podobnost, pa na koncu i glupost. Sjetimo se selfi stupa. To je vrh kreativnosti trenutnog Splita. One koji donose rješenje – etiketiramo kao kretene.

Koji su korijeni toga splitskog stanja uma i može li aktivizam što promijeniti?

– Glavno pitanje koje se mora postaviti kada se razmišlja o splitskom stanju uma je: “Tko je ovdje lud?” Objasnit ću to na primjeru života moga Mr. Moonmana. Odluči on posvetiti svoje slobodno vrijeme za javnu stvar. Odmah se pola Splita odredilo protiv te “budaletine”… Postavljaju se pitanja, tipa – što se on ima baviti time? Druga polovica će mu dati verbalnu podršku, možda i objavi koji društveno-mrežni “lajk”, ali će naći razloga zašto mu neće pomoći i pružiti ruku. Naći će samo vremena da mu objasne kako sve krivo radi i da oni, kada bi se bavili time, znaju kako bi to trebalo napraviti. Po njima, to što on radi je glupost i oni bi to puno bolje, samo da se aktivističkih rabota uhvate. Samo je problem, što se takvi kritičari nikako u koštac s problemima uhvatiti ne žele. Tada naš aktivist-superjunak krene sumnjati je li normalan, ili pak nije, samo zato što misli drugačije i što je spreman uhvatiti se s društvenim anomalijama u koštac. Taj se poriv u svakome budi, jednostavno zato što je prirodno misliti da je moguće živjeti bolje i pravičnije. Onda u riječima TBF-a nađe utjehu da nije jedini “A ja bi rađe da bude utopija, al’ reći će mi lud si, nisi se uklopija”. Mali ga poguranci, tipa nekoliko redaka u pjesmi svaki put dignu kad poklekne te tako i dalje naivno odlazi kod gradskih birokrata zatražiti malo, figurativno kazano, zraka. Oni ga, jer znaju da nema čopor iza sebe, svaki put uredno ismiju, prevare i namagarče… Ukratko, s njime obrišu pod. I kao da mu to sve ne bude dovoljno, on krene čačkati po povlaštenim ugovorima koje je sklopio grad s jednom uspješnom firmom, pa ga je zato bio posjetio, glavom i bradom, vlasnik te firme. Još ga je prijateljski priupitao: “Znaš li ti tko sam ja?”, namignuvši onako baš caponeovski, pomalo filmski. Kako on nije znao tko je on, nastavio je dalje čačkati pa je jednog dana dobio poziv na sud.

U svakom slučaju, iako je dobio rješenje od svih pravnih institucija da je on u pravu, isto će morati platiti kaznu, jer valjda svi jednom naučimo kako pravda nije pravo. On, munjen, je opet nastavio čačkati, I eno ga još uvijek čačka. Svima je dosadio pričom kako nas oni potkradaju, kako poslove namještaju, kako uhljebljuju i kako ne rade. I hvali se svima da je otkrio toplu vodu svijetu, koji bez njega ne bi znao da stranački umrežena potkapacitirana elita vlada i da se treba što prije naviknuti na tu činjenicu i da će život onda postati puno lakši. Jedino će ostati neodgovoreno ono pitanje “Tko je ovdje lud.”

Mnogo je ovdje između redaka kazano. Mislim da ciljate na reklame koje su preko gradske tvrtke davale u najam oglase po stupovima, znam da ste se zbog toga slučaja dugo vukli po sudu. Kako ostati optimist poslije svega. Odakle snaga da se ponovo natakne na glavu maska superheroja?

– Griješ se strašću svojih istomišljenika i budeš još uporniji. Zamisli Orvelovu životinjsku farmu. Na njoj živi jedan tip roktajućih životinja, samo što su jedne crne, a druge bijele. Svake četiri godine biraju svinje da ih vode. Jedne ili druge boje. Životinje znaju da su im vođe svinje, ali se tješe da su to naše svinje, a ne neke tamo njihove. Svinje ih kradu i varaju, ali neka nama naših svinja. Zamislite kako bi nam samo lošije bilo da nam dođu tuđe svinje. Tako i mi, premda svi znamo da je Banovina puna korupcije, političkog pogodovanja i nepotizma, smo zato što smo se na to navikli, saginjemo ramenima i mislimo da je nemoguće isto promijeniti. Da stvar bude još žalosnija, kada netko prozove taj sistem, on nam se čini nenormalan – jer se ide bosti s rogatima. Evo mala anegdotica. Odem ja do pročelnika za komunalu i iznesem mu primjer jedne nezakonite radnje. On se nasmije i kaže: „E moj Popoviču, to vam je tako!“. Dobro! Prvo, otkada smo mi na „E moj…“. Drugo, što znači: „To vam je tako“? To znači da je on pametan, jer zna koliko je u gradskoj upravi politička iskaznica važnija od zakona, a ja sam glup što to, eto, ne znam. „Aj , aj… Vidjet ću što mogu učiniti za vas.“ – Kaže veliki pročelnik – i ne učini ništa. Frustrirajuće i motivirajuće u isti mah… Zar ne?

 

Zar smo baš svi ovce?

Nije li previše oštro zvati građane Splita ovcama i uspoređivati gradske oce s krmadi iz Životinjske farme?

Pa s pozicije osobe koja je zatvorila oči, dok na rivi okupanoj u suncu ispija kavu i sanja san u kojemu je Hajduk prvak svita, a na Bačvicama se 24 sata igra picigin – zapravo i je. Ali s pozicije osobe koja se posvetila mijenjanju nekih naših loših navika – nije! Ili kada me pitaju je li izjava „Split je ku*ac“ uvredljiva za građane Splita? Onaj tko je iz Splita, točno zna na što se izjava odnosi. Po meni je više uvredljiva izjava „Split je glavni“, pogotovo kad znam od koga je rečena. Ono što hoću reći je da trebamo mijenjati način upravljanja gradom. Treba pronaći načina kako uključiti građane u procese odlučivanja i iskoristiti onu pozitivnu energiju Splićana – po kojoj smo poznati.

Uživate u anonimnosti. Niste istaknuti kao Srđan Marinić ili Bojan Ivošević, zašto je tome tako?

– Shvati to ovako. Igramo za isti tim, samo na različitim pozicijama. Moje je zatrčati se na krilu i centrirati eksponiranim centarforima. Na njima je pak obaveza davanje golova. Ono što se događa, s malim zakašnjenjem, je sazrijevanje aktivizma u Splitu. Dubrovnik je već davno preko „Srđ je naš“ a evo i Zagreb preko ekipe okupljene oko platforme “Možemo”, iz aktivizma pomalo prešao u politiku. Moraš shvatiti frustraciju koja se stvara kod ljudi kad se predaju ideji, a najveći uspjeh što mogu učiniti je – držati nogu da se vrata, koja bi sve te anomalije zaključala pod tapet, ne zatvore. Aktivizam ovoga tipa okuplja ljude koji u sebi još imaju onu iskru želje za pravdom, koju većina ljudi osjeti samo u pubertetu, a koja bi trebala biti baza za bilo koje bavljenje politikom. Način kako velike stranke okupljanju ljude je sam po sebi korumpiran i ne može stvoriti ljude koji će se na ispravan način boriti protiv korupcije. Nakon deset godina ulice i aktivizma čovjek je spreman za borbu sa sustavom. Srđanu se zamjera što je prihvatio novce za rad s JU Marjan, a nitko se ne buni što već 15 godina svoje slobodno vrijeme, i to 24 sata dnevno, posvećuje zaštiti javnih prostora grada Splita. Bojanu se pripisuje za loše članstvo u SDP-ovoj mladeži. Sad se pojavila i neka lista HSP-a na koju ga je netko, prema njegovim riječima, uvrstio prije deset godina. Čovik je sazrijevao i trudio se pronaći pravi izričaj za ono što osjeća u sebi. Što je tu loše? Ljudi su spremni tražiti nemoguće i bit će veliki gubitak za grad Split ako se ne prijave za sljedeće lokalne izbore.

Mogućnost veće platforme

Postoji li mogućnost suradnje splitskih udruga koje se bave temama o kojima sad pričamo i formiranje nekakve platforme?

– Uvijek postoji ta mogućnost. Postoji i volja građana, ali ne postoji volja gradske uprave. Kad je Opara došao u Banovinu dogovorili smo sastanak njega s predstavnicima nekoliko gradskih udruga. Okupili su se Društvo Marjan, DAS, Get, Hulu, GIST i još neke udruge, kojima je zajednička komponenta afirmacija javnih površina. I došli mi tako kod njega te nas poteštat gospodski dočekao. Nakon kratkog razgovora, pita on nas što mi zapravo hoćemo? Mi njemu; da bi rado surađivali s novom gradskom upravom i da ne tražimo nikakve novce i položaje, već da nam samo omogući sudjelovanje u izradi i planiranju pojedinih gradskih politika. Prezentirali smo mu tako da ćemo formirati na volonterskoj bazi grupu te da nam je potrebno samo stvoriti nekakvu strukturu suradnje s Gradom, kako bi se ta ideja što bolje ostvarila. On se na to sve od srca nasmija i kaže nam da mi njega podsjećamo na Savez socijalističke omladine. I još se smijući obruši na nas, da gdje to ima da grad surađuje na takav način s građanima i neka se mi javimo na portu kako bi grad Grad naše ideje mogao protokolirati. I za kraj nas još priupita, da groteska bude potpuna, kako bi se on slikao s nama, da to kasnije može objaviti na stranicama Grada. I eno, od sve moje suradnje s Gradom ostala mi samo slika s Kerumovim političkim intimusom. I sada mi visi iznad kreveta i ako se zbog, ne daj Bože, potresa otkači i razbije mi glavu, moja će zadnja misao biti ona poslovica o tikvama i đavlu.

Zar nije upravo za vrijeme aktualne gradske vlasti uveden program savjetovanje s javnošću?

– Ovo što Grad radi preko savjetovanja s javnošću je, da budem krajnje iskren, izrugivanje s građanima. Objasnit ću na primjeru Odluke o komunalnom redu. Govorim samo o zaštiti stare gradske jezgre, gdje sam najviše koncentrirao područje interesa. Odluka je nekoliko puta mijenjana i njezina izrada je trajala nekoliko godina. U prvoj verziji su poštivana konzervatorska pravila, ali svakim novim savjetovanjem mijenjana je u korist krupnog kapitala i sitnih interesa. Sjetimo se i pojedinih ugostitelja koji su unajmili advokata i preko njega slali primjedbe, plaćali sponzorirane tekstove i na kraju profitirali jer su većinu njihovih primjedbi prihvatili. Na stotine primjedbi i savjeta običnih građana su odbačeni. Vjeruj mi, kada bi i bili prihvaćeni, radilo se o ispravljanju gramatičkih grešaka. Nisu samo građani povučeni za nos, već je i politička oporba slično prošla. Pogodovano je od krupnih svari do sitnih detalja. Jedna od “sitnih” gluposti je i odgoda, od godinu dana, obaveze za posjedovanje dozvole kod imanja bankomata u staroj gradskoj jezgri.

Bez stanara stara gradska jezgra je samo kulisa za turiste

Najviše ste se bavili starom gradskom jezgrom. Nabrojite nam, po vama, goruće probleme…

– Glavni problem je što Grad ne želi stvoriti plan koji će odrediti što mi želimo sa starom gradskom jezgrom. Sve upućuje na to da žele napraviti put krupnome kapitalu i iseliti lokalno stanovništvo. Plan upravljanja se „izrađuje“ 15 godina. 15 GODINA! Bilo koje plansko razmišljanje o kulturno-povijesnim cjelinama započinje s pojmom „održivi razvoj“, a u splitskom slučaju – ne da nema nekog razvoja – već nema ni planiranja, a kamoli razmišljanja. Sve je podređeno stihiji, zadovoljavanju sitnih interesa i tako je već dugi niz godina. Umjesto da jačaju Odjel za staru gradsku jezgru, oni su ga obezglavili. Otkada je gospodin Nikšić otišao u penziju, taj odjel nema pročelnika, jer taj odjel ne treba gradu. Tu su kao zamjena, stasite uredske age i janjičari na ulicama, iz Odjela komunale koji već godinama mešetare s javnim prostorima i guše razvoj gradske jezgre. Oni, kao da ne znaju što znači pojam „održivo“. Oni su tu da zadovolje političke moćnike i da olakšaju sebi posao izbacivanjem novih pravilnika kojima će legalizirati ideje svojih nadređenih. I mogu ti reći – uspješno i dobro “rade” svoj posao.

Opleli ste po komunalcima, neće biti da će oni uvesti sami red? Gdje su u cijeloj priči konzervatori?

– Svi moraju biti uključeni. Komunalci, konzervatori, političari, čestiti obrtnici i stanari. Sve interesne skupine koje žive i djeluju u tome prostoru. Konzervatori zatvaranjem očiju i dopuštanjem svakakvih svinjarija su zapravo značajan faktor u tim kriminalnim radnjama.
U konceptu, sad govorim o pojmu zaštite, jedno od važnijih mjesta, a usudio bi se reći i najvažnije, pripada svakom stanovniku koji još živi u centru grada. Stavljam akcent na to da živi. Ono što je u svom mandatu poteštat učinio za tog stanovnika, je da mu je označio granice stare jezgre, iskrojio nove uniforme komunalnim redarima i napravio novi komunalni red kako bi legalizirao korištenje javnih prostora koje su njegovi prethodnici već bili rasprodali. Istina je i da su ti stanovnici dobili povoljnije korištenje parkirnih mjesta (kojih je, uzgred rečeno, malo) ali kako to nije bila njegova izvorna ideja reći ću glasno – Gradonačelniče, evala vam bilo i slobodno možete spaliti vašu diplomu povjesničara umjetnosti.

Kako zadržati ono malo stanovnika stare gradske jezgre?

– Pod hitno donijeti Plan upravljanja koji bi trebao formirati upravljačko tijelo za SGJ, gdje obavezno mora biti predstavnik stanara. Na tom mjestu stanarima će biti omogućeno lakše iznositi svoje probleme, ali i sudjelovati u procesu donošenja novih odluka koje bi mogle utjecati na poboljšanje kvalitete života.

Budite konkretniji. O kakvim mjerama pričamo kada se tičemo poboljšanja kvalitete života stanovnika staroga dijela grada?

– Evo, kako bi bolje shvatili, koncentrirajmo se na jedan primjer. Svi znamo kako se pogodovalo velikim ribama na građevinskim projektima kao što su Gradska vijećnica, Macukeli (molio bih te da upravo ovako balkansko-čobanski napišeš prezime investitora koji je bio omiljen među konzervatorima), Turistička palača, Contarini…. No, malo se zna kako se maćehinski odnose odgovorni prema stanarima koji su ostali živjeti u jezgri. Ako se borimo da zadržimo život u palači, a to povelja UNESCO-a od nas traži, onda bi ta misao trebala biti prisutna i u gradskim aktima, propisima i pravilima koja bi omogućila lakšu sanaciju krovova, drvenih otvora, vrata, itd.. No, od toga ništa za sada… Svi znamo kako su strogi uvjeti konzervatora kod građevinskih sanacija i dobro je da je to tako, jer ipak radi se o svjetskoj kulturnoj baštini. Ali, kada se shvati da građevinska intervencija u jezgri zbog svih tih ograničenja enormno poskupljuje cijenu projekta, dolazimo do situacije po kojoj se stanaru prosječne financijske moći ne isplati popravljati svoj krov, fasadu, dvor, portun – već mu je jednostavnije iznajmiti ili prodati nekretninu, ili je pak zamijeniti nekom na drugoj lokaciji. Ono na što je osuđen stanar koji je ipak odlučio ostati, je plaćanje skupljeg prijevoza materijala, reketarenja firmi koje imaju pravo gradnje i sanacija u zaštićenom prostoru (tu dozvolu daju konzervatori po sumnjivim kriterijima i firme koje ju imaju uzimaju onda druge podizvođače koji istu nemaju), plaćanje konzervatorskog nadzora i još k tome – moraju platiti i najam javnog prostora na kojemu se nalazi građevinska skela. Da kojim slučajem grad želi zadržati svakog stanara u jezgri, on bi se trebao kod ovih situacija odreći zarade na tom stanaru, a da ne naglašavam da bi se, kao i u drugim gradovima baštinama, trebala sufinancirati sanacija. Trenutno, ako hoćete, možete zatražiti od poteštata Opare da vam smanji najam javne površine za postavljanje skele. On će odlučiti o tome, a sigurno mu ne bi bilo loše i predočiti političku iskaznicu vladajuće stranke, kad mu se piše zamolba. Ne zaboravimo, taj isti Opara je uvrstio u Plan savjetovanja za 2020. godinu – Pravilnik o subvencioniranju obnove pročelja i krovova u staroj gradskoj jezgri, ali ga je nekako zaboravio napraviti i izglasati. Taj dokument se može izraditi za tjedan dana. Da se našalim i kažem šatrovačkim rječnikom, on je od nečega drugoga a ne od koljena. Podsjetimo i da neki tamo mali Šibenik već godinama ima uspostavljen sustav sličnih sufinanciranja. O Dubrovniku da i ne govorim.

Kod gradskih očuha samo sila i poruga prolazi

Koliko sam upoznat, vi se s Gradom već više od desetljeća sporite oko ovih tema?

– Ono s čime se morate naoružati kada krećete u suradnju s Gradom je strpljenje i upornost. Nakon svih ovih godina, kad malo bolje razmislim, potrošio sam i jedno i drugo. Pogled unazad samo me još više frustrira jer je na veličini uložene energije ostvaren tako mali učinak. Zašto je to tako? Moj koncept rada se zasniva na suradnji, a trenutnoj političkoj garnituri to ne odgovara. Sve se svodi na silu i medijski linč. Tko ima takav pristup, kod njih prolazi, jer ga se plaše. Evo, prije nekoliko godina smo pokrenuli izradu Pravilnika za postavljanje reklama po gradu. Okupili smo struku, konzervatore, odjel za staru gradsku jezgru, komunalu i nakon pola godine izradili Pravilnik po konzervatorskim smjernicama. Pravilnik je otišao na potpis poteštata i kada je ugledao svijetlo dana, ispostavilo se kako je to sasvim drugi dokument. Kad poznajete materiju vi jednostavno znate i koliko su važne pojedine riječi, zarezi, izbačeni članci i dopisane riječi. Znači, dokument koji su radili konzervatori je odbačen, a sasvim drugi dokument, na kojega su utjecali lokalni šerifi – preko komunalnih birokrata, je prihvaćen. I kako sad da se osjeća čovjek nakon svega toga? Da budem što manje vulgaran, kazat ću – unužden od glave do pete.

Pojasnite to na silu i kroz medijski linč?

– Pogledaj Dnevnu dozu splitskog nereda. Komunalci momentalno reagiraju kada admini pometu pod njihovim imenima. Dok mali građanin čupa kose i piše dopise.
Uvijek postoji drugačiji način. Eto, živi u Getu jedan lik koji svoju pravdu, uz viku, istjerava na silu. Kombinira svoje obrazovanje i elokventnost s tim torcidaškim pomalo nasilničkim gardom. Kako djeluje kao anonimac ne bih o imenu. Radili smo neke performanse skupa. Evo, donijeli mi tako elaborat o ilegalnim reklamama komunalcima, i kada je vidio da nas ne shvaćaju ozbiljno, napravio dramu do te mjere da ga je pritvorilo. Ali je, s tim svojim luđačkim pristupom itekako uspješan. Ta osoba, po mojim standardima ophođenja sa službenicima, nije normalna. K tome, sebe sebe je tužila i dovela pred sud, kako bi dokazala da komunalni redari ne rade svoj posao. Trebaš samo čuti kojim riječima im se obraća. I znaš što? Ovi iz Grada nekako mazohistički uživaju u tome, jer kako drugačije shvatiti da su njegovi zahtjevi i kritike većinom prihvaćeni, a moje molbe, dopisi i elaborati neprihvaćeni? Ovo društvo se zasniva na primjeni sile. Imao si jednoga branitelja koji bi im se uredno automobilom zalijepio u Banovinu ili ih naganjao oružjem. I njemu su sve molbe brzo uslišene. Mislim da to treba mijenjati, pogotovo u vremenu koje slijedi. Korona je resetirala sustav. Ništa više neće biti kao što je bilo i što prije to prihvatimo, život će nam biti bolji. Ako iskoristimo ovu pandemiju da izvučemo iz ljudi ono najbolje što se u nama nalazi i protiv nje se borimo ljudskošću i solidarnošću prema onome koji je najslabiji, možda je i preživimo.

Možda se u tako širokom sagledavanju, priča o životu običnih stanara ne čini važnom, ali mogućnost postavljanja nekih boljih temelja svakako treba iskoristiti. Ono što građani Splita moraju napokon shvatiti je važnost srca u bilo kojem organizmu pa tako i ulogu Getana, Varošana i svih ostalih iz užeg centra, u našem gradu. Dok to ne shvatimo, duh života u splitskom slučaju će ostati avet pustoši, nesposobnosti i spomenik našoj gluposti.

Razgovor nam se dobro odužio. Tko pročita, pričat će. Dajte sada jednu pametnu za kraj.

– Nemojte zaboraviti javiti se Moonmanu. On se vratio iz Ilijade. Živio je na Mertojaku a sad je na Mjesecu. Sanja Pariz, pravi figurice od gipsa i ugljena, služi se bežičnim, telepatskim, “dozlaboga” primitivnim sistemom prijenosa misli na daljinu. Nemaš nikakav poseban razlog, ali znaš da ti treba. On će već znati zašto.

Moja reakcija na članak je...
Vau
43
Haha
1
Hagić
2
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
1
Molim?
1

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime