Svake godine isti problem, a daleko od rezultatskoga. Kako čestitati rođendan klubu kojemu su posvećeni toliki stihovi, rečenice i knjige, znajući da nijedna riječ nikada neće moći objasniti koliko je Hajduk velik? Ponekad čak i pomislim – možda je bolje ništa ne pisati, uvijek ispadne kao da prelijevamo iz šupljeg u prazno, nabacujemo sintagme „vječni mladić“, „jedini drug“, „smisao života“, možda čak riskiramo da ih izližemo, obezvrijedimo... Nekad se ponašamo kao da prolazimo pored stara susjeda čije je postojanje postalo normalan dio našeg života, nešto što uzimamo zdravo za gotovo pa nemamo poštovanja pred tijekom vremena i okolnostima koje na dane itekako pogrbe tog 115-godišnjeg starca.
Ipak, ne čestitati rođendan značilo bi nepotrebno utihnuti na dan ponosa. Prošlo je 115 godina od hajdučkog upada splitskih studenata u prostorije svoga profesora, u povijesni trenutak osnutka kluba koji će na tim istim postulatima graditi svoj nogometni i navijački put. Štono Torcida kaže: „Ima jedna duga cesta...“ Ta je cesta često bivala popločana poteškoćama, podmetanjima, nepravdom, lošim odlukama i izbjegavanjima odgovornosti. A na bijelom se dresu sve prljavštine više vide. Klub koji je odlučio biti bastion demokracije, simbol otpora i kolektiv vjernih sljedbenika istovremeno je morao (i danas mora) objašnjavati i vlastite kadrovske, nogometne i planske promašaje, čak i češće od klubova koji u svojim upravljačkim ladicama imaju više sudskih optužnica nego zapisnika s utakmica. No danas nije dan da se govori o njima. Danas je dan veselja i ljubavi, ne sutra!
Kako i svaka velika ljubav, Hajduk svojim najvjernijim navijačima ujedno izaziva najveće frustracije i boli. Dovoljno je da se samo jedan segment okalja da sav krvav višegodišnji rad padne u vodu. Olakotna je oklonost što klub stoji na leđima svojih navijača. Dok je Torcida njegov potporanj, Hajduk se ne mora bojati. Posrtanja je uvijek bilo i bit će. Ako je netko naučen strpljenju, to su navijači splitskog giganta. Teret je težak, ali je naš. Bit će i podmetanja nogu. Bit će i samosaplitanja. U državi u kojoj je kapital pojeo emocije bolje se ne može ni očekivati. Ali Torcida će držati svoj Hajduk. Ona ne stari, naprotiv, kao da je sve mlađa, i što je teže – više nove dice dolazi dati ruke svojim starijim kolegama, i naposljetku će iste snove sanjati. Taj višegodišnji san o trofejima mučan je i naporan, no za voljeni se klub podnesu i žrtve, dokle god isti počiva na načelima na kojima je osnovan.
Akademik Pavao Pavličić dobro je primijetio da je Hajduk avangarda među hrvatskim klubovima: on se ne udvara političarima, češće je obratno; klub je iznad politike, simbolizira neke trajne južnjačke vrijednosti koje su važnije od bilo koje ideološke sheme. A tomu je tako zato što je svojim navijačima (pogrešno bi bilo reći samo Splitu) Hajduk ideologija i religija. U Hajduk vjeruju, Hajduku se vesele, Hajduk vole, Hajduk im je besmrtan. Nova djeca koja dolaze nose taj divljački gen neobjašnjive ljubavi i poštovanja prema entitetu koji je više od imena: i klub, i igrači, i zaposlenici, i navijači, i povijest, i nada. Kotačići sustava, s nužnom idejom podrške, ali i korektiva svega onoga što pođe po zlu. Zato Hajduk nije samo avangarda. Hajduk je konstanta. Često rastužuje, boli, nekad i razočara – ali ne možeš se vlastite krvi odreći. Digneš glavu, nastaviš voljeti i ideš dalje, vjerujući u to bolje sutra, u neokaljano poštenje i hajdučko zalaganje – do kraja.
Najdraži starče, sretan ti rođendan. Sretan rođendan svima vama koji danas s ponosom gledate Hajdukov grb na majici, šalu ili zastavi. Vama koji, usprkos i kontra svemu, odbrojavate do utakmice. Vama koji gazite kilometre. Vama koji držite svoj klub na leđima. Nama koji slavimo, srca velika kao Poljud. Neka je sretan onomu koji živi vječno!
