Kada svake godine više puta dolazite u Vukovar, ako ste dobar promatrač, nije vam teško uočiti da sve manje ljudi ima na ulicama. Pa, čak i za trajanja Kolone sjećanja, koja prolazi velikim dijelom preko Mitnice, lako je uočiti da je prije šest, sedam godina, ova gradska četvrta, naseljena pretežito hrvatskim stanovništvom, imala daleko više naseljenih kuća. U čijim je dvorištima bilo živosti, i starijih ljudi, ali i dosta djece.
Ove godine, 18. studenoga, ali i lani, na datum kada obilježavamo godišnjicu pada Vukovara, po dvorištima na Mitnici je bio dosta manje ljudi, iz dosta kuća nije svjetlosti, u njima nije bilo ljudi.
"Ljudi stalno odlaze, nema posla"
Možda nam se samo čini, pomislili smo.
– Ne čini vam se. Ljudi je zaista dosta manje, i to je ono što je pokazatelj da ovdje ima sve manje budućnosti, ako je uopće ima – kaže nam Vjeran Nadovski, veteran 204. vukovarske brigade, zatočenik srpskih koncentracijskih logora, danas vodič angažiran od strane ustanove Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.
S Vjeranom, kojeg poznajem već nekoliko godina, išao sam u Koloni sjećanja sve do Memorijalnog vukovarskog groblja i natrag.
– Pa, vidjet ćete, u Vukovaru sutra neće biti skoro nikoga. Žalosno, ali to je činjenica od koje ne možemo pobjeći, niti ima razloga bježati, nego se s tom činjenicom trebamo suočiti .Ne samo mi, koji ovdje živimo, i nje smo svjesni, nego i Vlada, koja godinama priča kako treba pokrenuti poslove u Vukovaru, proizvodnju, a ništa se ne pokreće. Političari iz Zagreba se ovdje samo dolaze naslikavati, dane oko obljetnice, i to je sve. Evo, obljetnica je prošla, a Vukovar je danas pust grad, i sve nas je manje. Zato što ovdje nema posla, ljudi Vukovar stalno napuštaju, iz dana u dan, i odlaze trbuhom za kruhom – priča nam Vjeran Nadovski.
I sam je politički angažiran, član je vukovarskog Gradskog odbora HDZ-a, "ali mi ovdje ne možemo sami stvoriti poslove", kazuje Vjeran Nadovski. I upoznaje nas s katastrofalnim podacima.
– U Vukovaru je prije rata živjelo 45 tisuća ljudi, 2011. nas je bilo 23.000, a sada nas je u Vukovaru 18.000. I tu ne mislim samo nas Hrvata, koji smo u većini, nego nas je svih zajedno toliko. Mi sami tu ne možemo ništa, ako nemamo konkretne pomoći. Ma, što ja uopće pričam, kad svi znamo da ljudi odlaze mahom iz Osijeka, Požege, a sve manje stanovnika ima i Split. Što onda mi u Vukovaru možemo očekivati – kaže Vjeran Nadovski.
U Vukovaru smo zajedno bili i dan poslije obljetnice pada. I uvjerili se u ono što nam je Vjeran najavio. Grad je bio pust. Još je ostalo samo malo veterana koji su u Vukovar došli na obljetnicu velike tragedije, ali generalno – Vukovar je bio pust.
S Vjeranom Nadovskim i njegovim prijateljima iz Splita, pripadnicima Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit, otišli smo do Mjesta sjećanja – Vukovarske bolnice 1991. Uz Vjerana, tu su još bili Goran Kosor, Dalibor Radmilo, Anđelko Marinović, Damir Mravak, Boris Klapirić, Nediljko Ezgeta, Ante Brajković i Joško Dadić, koji su stigli iz Splita.
– Želim još jednom istaknuti da su dragovoljci iz splitskoga škvera među prvima koji su, po uspostavi mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, počeli dolaziti u Vukovar, i stalno se vraćaju. To je ono što danas nas Vukovarce drži živim - kaže Vjeran Nadovski.
"Bilo nam je teško i u ratu, pa smo pobijedili"
Zajedno smo otišli javiti se Nevenki Soldo, voditeljici ove ustanove, napravljene u sklopu vukovarske bolnice, koju po cijelu godinu posjećuju branitelji i članovi njihovih obitelji, ali i učenici osnovnih srednjih škola, koji ovdje dolaze u ekskurzijama te studenti. Pogledaju potresni film s originalnim snimkama, poslušaju predavanje, kupe suvenire iz Vukovara, znakove bolnice, maketu vodotornja...
– Svi koji dođu u Vukovar, žele da im ostane nešto kao uspomena. I sve što smo zajedno ovdje napravili, u suradnji s Gradom i Županijom, te ministarstvima, zaista je uspješno, i ima odjeka, ali eto, imamo i zarade. Je li to dovoljno da ljudi ne odlaze iz Vukovara? Svi znamo da nije, ali znamo i da nam je bilo teško i u Domovinskom ratu, pa smo pobijedili. Platili smo krvlju žrtve, bilo je užasno, ali vjerujmo, pobijedit ćemo i sada – s optimizmom će Nevenka Soldo, koja je svojim radom zadužila Vukovar, jer je umnogome pomogla da se širi istina o svemu što se u Vukovaru događalo.
S vjerom u bolje sutra, u ustanovi Mjesta sjećanja – Vukovarske bolnice 1991. radi, kao njezin zamjenik, Dalibor Luketić iz Lovasa.
Podsjetimo, Lovas se nalazio na putu JNA i srpskih paravojnih postrojbi prema Vukovaru i kao takvo bilo je smetnja koja se trebala „očistiti“. Tako 10. listopada u sinkroniziranom i zajedničkom napadu JNA i četničkih postrojbi "Dušan Silni" i "Beli Orlovi" napadaju Lovas. JNA je napala s juga, a srpska paravojska sa sjevera.
Hrvati su u Lovasu, kao i u Tovarniku, morali nositi bijele trake na ruci, a na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Bila je to u praksi metoda označavanja ljudi i imovine koju su srbijanski okupatori, udruženi četnici i komunisti, primijenili po uzoru na Hitlerov nacizam.
Ujutro 18. listopada izabrano je 15-ak muškaraca među njima. Srpska paravojska ih je potom pretukla i zaklala noževima. Ostalih 50-ak muškaraca je odvedeno u divljinu gdje im je rečeno da će otići u berbu.
Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty Internationala 18. listopada 1991 godine srpske postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Natjerali su nevine ljude da se drže za ruke i hodaju ravno po polju.
Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Ivan Mujić, jedan od preživjelih, ovako je nedavno opisao situaciju:
– Nismo znali gdje idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt – ispričao je Ivan Mujkić.
Kada je jedna mina pokrenula cijelu seriju eksplozija, vojnici su istodobno otvorili vatru na skupinu. Pri toj akciji, 21 osoba je ubijena, a 14 je ozlijeđenih. Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu. Dana 18. listopada srpske postrojbe ubile su još 19 Hrvata u samom Lovasu.
Žive u Lovasu koji je također pretrpio teški zločin
– Dosta je članova moje obitelji pretrpjelo najgore stvari u Lovasu, neki su i ubijeni, ali ja sam ipak odlučio doći živjeti u obiteljskoj kući, koja je obnovljena. Živim u Lovasu sa suprugom i troje djece, svaki dan putujem u Vukovar, i nije mi žao. Iako je sve manje ljudi u Vukovaru i inače u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Zašto ipak nisam otišao put Zagreba ili Europe? Pa, ovdje smo ipak svoji na svome. Dosta je ljudi dalo krvi i živote za slobodu, da ne bih pokušao ovdje ostati. Ali, hoće li naša ovdje izgraditi budućnost? Ako ovako ostane – teško. Kako ćemo ih zaustaviti, ako ovdje ne bude posla, a sve ga je manje, dok se u drugim hrvatskim krajevima, ili pak u ostali europskim zemljama, traže vrijedni, mladi ljudi – kaže Dalibor Luketić.
S članovima Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit, posjetili smo i Šarengrad, te Ilok. Na najistočnijoj točki Hrvatske, u Iloku smo se družili Ilijom Polom, predsjednikom UDVDR-a Grada Iloka, jednim od onih koji je životnih put vezano uz svoj rodni kraj.
U obližnjem Šarengradu bili smo kod ljudi, čije djeca ne žive tu, ali oni su ostali.
– Nemojte nam imena spominjati, ovdje živim sami, nije ugodno. No, naše je, i do smrti ćemo biti ovdje. Sve nas je manje, u Šarengradu, Iloku, Vukovaru... Valjda će jednom ovima u Vladi doći do glave, da ovaj kraj treba braniti i djelima, a ne samo riječima. Nema više rata, hvala Bogu, ali nema ni radnih mjesta, pogona, a polja su nam sve zapuštenija – kaže nam domaćin iz Šarengrada, te zaključuje:
– Samo oni kojima nije stalo, digli bi ruke od ovoga bogatstva, koja imamo u Slavoniji. Zasad se ponašaju tako, ali nadajmo se da će okrenuti ploču, kako bi nam se sve pustija domovina konačno počela dizati, a odlazak mladih zaustavio – za kraj će naš domaćin iz Šarengrada.
Članove Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit odlično su primili i ugostili i u Vinkovcima, supružnici Mirela i Damir Fabijan, te u Dugoj Resi Renata i Anđelko Buzov.
