Podijelite

Toplina, ljubav, prijateljstvo, nesputanost, razigranost,  emocije su koje su povezale   ljude različitih životnih dobi i okupile ih u ovu „mladu“  planinarsku obitelj –  Planinarski klub Gojzerice,  s kojom skoro svake nedjelje  pohode  i uživaju na najljepšim hrvatskim prirodnim  lokalitetima od Velebita, Mosora, Kozjaka, Biokova….

Za sve je kriv entuzijastični tim od desetak ljudi  čija je  želja za osnivanjem planinarskog kluba  počela tinjati nešto prije od godinu dana da bi malo nakon toga njihovi snovi postali i stvarnost. Iako u   Splitu egzistira već nekoliko planinarskih klubova smatrali su da će još jedan takav  biti dodatni  motiv    Splićanima i susjednim žiteljima da otkriju čari koje im priroda  nudi, znajući da će  im samo jedan osvojeni vrh planinarenje pretvoriti  u strast kojoj će biti teško odolijevati. I imali su pravo…

Opuštenom komunikacijom , energičnom operativom i nadasve ljudskim pristupom i toplinom, zakotrljali su  jedan mali planinski  kamenčić koji se tijekom samo jedne godine  pretvorio   u „gromadu“ okupivši   oko sebe ljude najrazličitijih životnih dobi, zanimanja, interesa, hobija, ali dobre volje i pozitivnih vibracija.

„Naš klub satkan je od    „dalmatinske mišance“ , starijih i mlađih članova, uostalom  ovdje godine, status ili zanimanje uopće nisu bitni. Nemamo se potrebe nadmetati, ni  „grintati“ … jer  nismo firma i za  uloženi rad i trud ne prima se plaća. Svatko na usponu  daje od sebe onoliko koliko može.  Jasno je da snaga i izdržljivost nisu  jednaki kod mlađe i starije populacije , ali kad mladi krenu na uspon poslije subotnjeg izlaska mogu reći da se snage preklope i imamo ujednačeni ritam“  u šali će Marija Paro, inicijatorica   osnivanja kluba, ujedno i njegova prva predsjednica te nastavlja: „Svima koji krenu u osvajanje nekog  vrha bitno je da do njega i dođu, malo prije ili kasnije to uopće nije važno. Važno je osjetiti čari planinarenja bez mnogo stresa,  a to možemo samo uzajamno se pomažući  i onda više to nisam samo  „ja“ nego postajemo „mi“. Dakle,  cilj je razvijati se, na osobnom planu raditi na mentalnoj i fizičkoj sposobnosti,  a na društvenom planu razvijati empatiju, poštovanje , razumijevanje  i  druželjubivost“.

U razgovor se uključila i Jelena Šutić (32), „diplomantica“ planinarske škole koja sa svojom obitelji  živi na otoku Lastovu i na sva „Gojzina“ događanja dolazi  ni manje ni više nego trajektom,   ali s obzirom na pozitivu kojom zrači, organizacija oko  puta,  s obzirom na dvoje djece, kao  ni samo putovanje   ne predstavljaju   joj problem, a još manje prepreku.

„Pa kako će mi biti problem kad sam ovdje osjetila pravi obiteljski  ugođaj koji me  oduševio,  bolje sam  upoznala sebe i naučila razumjeti ljude oko sebe. Na izletima smo se ponekad ponašali kao djeca koju smo tijekom odrastanja zatomili  negdje duboko u sebi, ali su se  potpomognuta prirodom i razigranošću  ponovo vratila .  Djetinjasti žar ponovo plamti u meni i uživam u tome.  Živim na Lastovu, imam dvoje djece i ovim primjerom  im želim pokazati da život nije samo na otoku  već i mnogo šire. Pomorske veze  uopće nisu prilagođene ljudima koji bi željeli stvarati svoju životnu priču i na kopnu, ali ja se trudim prevladati sve prepreke i biti dio ove planinarske obitelji“ – oduševljeno završava Jelena.

Međutim zanos potaknut i nakon pohađanja prve Planinarske škole u Gojzericama ne posustaje.    „Imala sam želju planinariti, ali nisam imala s kim, ali sad sam svoje želje i potrebe potpuno uskladila“ – kaže  Maja Duplančić (37) i nadodaje: „Ovo je neopisivo dobro iskustvo, posjetila sam prelijepa mjesta za koja nisam ni znala da postoje, a tako su blizu. Družim se s  prekrasnim ljudima bez obzira na dob, a posebno me se dojmilo zajedništvo, sloga i doticaj s prirodom“ – završava Maja čije  riječi nadopunjava još jedna „diplomirana“ planinarka Marija Definis Gojanović (59) čija je priča vrlo slična svima onima koji se prvi put upute na planinarenje bez ikakvog znanja, reda i poretka:

„Moj prvi izlet bio je na Mosoru, krenula sam u osvajanje vrha,  a da uopće nisam znala kako se planinari ponašaju i kako funkcioniraju. Taj moj pokušaj bio je toliko jadan da sam sebe cijelo vrijeme pitala što mi to treba, zašto sam tu i tko me doveo.  Međutim, na nagovor prijatelja   upisala sam Planinarsku školu Gojzerice i tamo me dočekalo potpuno novo iskustvo, neopisiv  osjećaj slobode, divljine, ljepote, druženje s prekrasnim ljudima i  potpuno oduševljenje“- završava Marija.

Užitak je promatrati  sva ta ozarena lica netom  „diplomiranih“ planinara i simpatizera kluba  koji su tu , ali  još nisu imali tu čast „diplomirati“. Međutim strpljivo čekaju da u veljači krene nova škola tijekom koje će se malo bolje upoznati sa sobom,  svojom izdržljivošću te osobnim željama i mogućnostima.

Zato dragi čitatelji, Gojzerice vas  čekaju, dođite i vi!



Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime