Toplina, ljubav, prijateljstvo, nesputanost, razigranost, emocije su koje su povezale ljude različitih životnih dobi i okupile ih u ovu „mladu“ planinarsku obitelj - Planinarski klub Gojzerice, s kojom skoro svake nedjelje pohode i uživaju na najljepšim hrvatskim prirodnim lokalitetima od Velebita, Mosora, Kozjaka, Biokova....
Za sve je kriv entuzijastični tim od desetak ljudi čija je želja za osnivanjem planinarskog kluba počela tinjati nešto prije od godinu dana da bi malo nakon toga njihovi snovi postali i stvarnost. Iako u Splitu egzistira već nekoliko planinarskih klubova smatrali su da će još jedan takav biti dodatni motiv Splićanima i susjednim žiteljima da otkriju čari koje im priroda nudi, znajući da će im samo jedan osvojeni vrh planinarenje pretvoriti u strast kojoj će biti teško odolijevati. I imali su pravo...
Opuštenom komunikacijom , energičnom operativom i nadasve ljudskim pristupom i toplinom, zakotrljali su jedan mali planinski kamenčić koji se tijekom samo jedne godine pretvorio u „gromadu“ okupivši oko sebe ljude najrazličitijih životnih dobi, zanimanja, interesa, hobija, ali dobre volje i pozitivnih vibracija.
„Naš klub satkan je od „dalmatinske mišance“ , starijih i mlađih članova, uostalom ovdje godine, status ili zanimanje uopće nisu bitni. Nemamo se potrebe nadmetati, ni „grintati“ ... jer nismo firma i za uloženi rad i trud ne prima se plaća. Svatko na usponu daje od sebe onoliko koliko može. Jasno je da snaga i izdržljivost nisu jednaki kod mlađe i starije populacije , ali kad mladi krenu na uspon poslije subotnjeg izlaska mogu reći da se snage preklope i imamo ujednačeni ritam“ u šali će Marija Paro, inicijatorica osnivanja kluba, ujedno i njegova prva predsjednica te nastavlja: „Svima koji krenu u osvajanje nekog vrha bitno je da do njega i dođu, malo prije ili kasnije to uopće nije važno. Važno je osjetiti čari planinarenja bez mnogo stresa, a to možemo samo uzajamno se pomažući i onda više to nisam samo „ja“ nego postajemo „mi“. Dakle, cilj je razvijati se, na osobnom planu raditi na mentalnoj i fizičkoj sposobnosti, a na društvenom planu razvijati empatiju, poštovanje , razumijevanje i druželjubivost“.
U razgovor se uključila i Jelena Šutić (32), „diplomantica“ planinarske škole koja sa svojom obitelji živi na otoku Lastovu i na sva „Gojzina“ događanja dolazi ni manje ni više nego trajektom, ali s obzirom na pozitivu kojom zrači, organizacija oko puta, s obzirom na dvoje djece, kao ni samo putovanje ne predstavljaju joj problem, a još manje prepreku.
„Pa kako će mi biti problem kad sam ovdje osjetila pravi obiteljski ugođaj koji me oduševio, bolje sam upoznala sebe i naučila razumjeti ljude oko sebe. Na izletima smo se ponekad ponašali kao djeca koju smo tijekom odrastanja zatomili negdje duboko u sebi, ali su se potpomognuta prirodom i razigranošću ponovo vratila . Djetinjasti žar ponovo plamti u meni i uživam u tome. Živim na Lastovu, imam dvoje djece i ovim primjerom im želim pokazati da život nije samo na otoku već i mnogo šire. Pomorske veze uopće nisu prilagođene ljudima koji bi željeli stvarati svoju životnu priču i na kopnu, ali ja se trudim prevladati sve prepreke i biti dio ove planinarske obitelji“ - oduševljeno završava Jelena.
Međutim zanos potaknut i nakon pohađanja prve Planinarske škole u Gojzericama ne posustaje. „Imala sam želju planinariti, ali nisam imala s kim, ali sad sam svoje želje i potrebe potpuno uskladila“ – kaže Maja Duplančić (37) i nadodaje: „Ovo je neopisivo dobro iskustvo, posjetila sam prelijepa mjesta za koja nisam ni znala da postoje, a tako su blizu. Družim se s prekrasnim ljudima bez obzira na dob, a posebno me se dojmilo zajedništvo, sloga i doticaj s prirodom“ - završava Maja čije riječi nadopunjava još jedna „diplomirana“ planinarka Marija Definis Gojanović (59) čija je priča vrlo slična svima onima koji se prvi put upute na planinarenje bez ikakvog znanja, reda i poretka:
„Moj prvi izlet bio je na Mosoru, krenula sam u osvajanje vrha, a da uopće nisam znala kako se planinari ponašaju i kako funkcioniraju. Taj moj pokušaj bio je toliko jadan da sam sebe cijelo vrijeme pitala što mi to treba, zašto sam tu i tko me doveo. Međutim, na nagovor prijatelja upisala sam Planinarsku školu Gojzerice i tamo me dočekalo potpuno novo iskustvo, neopisiv osjećaj slobode, divljine, ljepote, druženje s prekrasnim ljudima i potpuno oduševljenje“- završava Marija.
Užitak je promatrati sva ta ozarena lica netom „diplomiranih“ planinara i simpatizera kluba koji su tu , ali još nisu imali tu čast „diplomirati“. Međutim strpljivo čekaju da u veljači krene nova škola tijekom koje će se malo bolje upoznati sa sobom, svojom izdržljivošću te osobnim željama i mogućnostima.
Zato dragi čitatelji, Gojzerice vas čekaju, dođite i vi!
