Stipan Ujdur, strastveni istraživač povijesti, donosi nam iscrpan prikaz kako su Mlečani, tijekom gotovo četiri stoljeća svoje vladavine, oblikovali i unaprijedili obrambeni sustav Splita. Ujdur nam je otkrio sve detalje ove fascinantne priče, temeljene na povijesnim zapisima i stručnim izvješćima.
Loše zatečeno stanje obrane
Godine 1420., kada je Mletačka Republika preuzela vlast nad Splitom, zatekli su grad s loše održavanim i zastarjelim obrambenim strukturama. Utvrde su bile neadekvatne za suočavanje s novim prijetnjama, poput vatrenog oružja i topovske paljbe, koje su Osmanlije već koristile.
Već 1525. godine dvojica mletačkih sindika, Leonardo Venier i Girolamo Contarini, detaljno su opisala slabosti Splita, naglasivši kako je grad bio okružen vrlo starim zidovima bez obrambenih jaraka. Njihova izvješća potvrdili su i kasniji stručnjaci, uključujući poznatog francuskog inženjera Antoinea de Villea, koji je tada radio na utvrdama u Puli.
Prema zapisima Onofria del Campa, stanje Splita bilo je toliko kritično da je Senat razmatrao mogućnost dizanja grada u zrak u slučaju osmanskog napada. Ipak, daljnji pokušaji sanacije dolazili su u valovima. Godine 1654. na inicijativu baruna Herbersteina angažirani su vojni zapovjednici i inženjeri poput Maglija i Benaglija, čije su analize potvrđivale nepovoljan položaj grada i lošu infrastrukturu, ali su isticale kako su ozbiljniji zahvati mogući samo uz značajna ulaganja.
Ključna prekretnica: Gonzaga i Conti
Promjene su došle s Camillom Gonzagom, zapovjednikom pješaštva u Dalmaciji, čiji su prijedlozi za modernizaciju utvrda podržani od strane generalnog providura Bernarda (1656.–1660.). Projekt obrane Splita tada je postao najveći mletački građevinski pothvat nakon izgradnje Palmanove.
Godine 1660. u Split stiže inženjer I. Conti, čiji je projekt za novi obrambeni pojas dobio zeleno svjetlo. Gradnja je započela sjevernim bastionom Corner, a nastavljena je istočnim bastionom Contarini, zapadnim polubastionom kod Sv. Frane te jugoistočnim polubastionom kraj lazareta.
Do 1666. godine stanje splitskih utvrda bilo je dokumentirano preciznim tlocrtima, poput onog Santinijevog, koji je poslužio kao osnova za rekonstrukciju i izradu modernog 3D modela ovih povijesnih struktura.
