Pričigin u svome 18. izdanju kraju se približio opet u Hrvatskom domu, gdje je pretposljednji dan otvorila reprezentacija riječkih spisateljica i spisatelja – Gordane Brkić Žagar, Zorana Krušvara, Doris Pandžić i Milana Zagorca koje je kroz "Riječke pričke" vodila Patricija Horvat, dok je Enver Krivac svoju priču poslao kao video snimku. Njih petero članovi su neformalne književne skupine Ri Lit, koja je za ovu priliku preimenovana u Ri-Split.
Doris Pandžić pričala je o riječkoj ulici imenovanoj po partizanskoj heroini Bosiljki Rakić, čiji je lik imala i na majici, u četvrti koju Riječani zovu Bulevard, i zamislila kako je izgledalo kad je 17-godišnja Bosiljka strijeljana zajedno s još šest riječkih skojevki. Milan Zagorac ima rodbinskih veza sa Splitom i Dalmacijom, preciznije Komižom, a njegova priča bila je o Gabi i Kristijanu, paru koji živi u riječkoj ulici Andree Benussija, u obiteljskoj idili s dvoje djece, potječu iz različitih slojeva, i jako su uspješni, posebno financijski. No, njihove nevolje počele su beskrajno dugim radovima u njihovoj ulici i pojavom bagerista Seada, čiji je nadimak s razlogom Sead Tvrdi. Dovoljno za Gabinu sreću.
Gordana Brkić Žagar kaže da je sve što o Splitu zna naučila od Miljenka Smoje, Robija K. i Bobe Đuderije. Njezina priča zove se Mundijal, i govori o jednom izrazito lošem danu kojeg je mogla popraviti jedino odlaskom na plažu Pećine. Tri muškarca na plaži za koje joj se činilo da ih zanima imali su drugi motiv za zanimanje - ručnik s logom Mundijala 1990.
U svojoj snimljenoj priči Enver Krivac pripovijedao je o pokušaju da sa suprugom kao kućnu pomoćnicu zaposli Filipinku, umjesto koje mu je "ponuđen" jedan Nepalac, pritom malog rasta i s iskustvom i naglaskom s rada u Širokom Brijegu. Pričiginski najiskusniji je Zoran Krušvar, kojem je ovo četvrti nastup na festivalu. Pričao je o pubertetskom odrastanju svoje kćeri, i njezinoj želji da ima kućnog ljubimca, po mogućnosti ljamu, kapibaru ili rakuna, dobila je kao obećanje savana mačku, a u stvarnosti tri zlatne ribice.
Morana Kasapović je potom u solo programu ugostila Anu Rucner i njezin violončelo kojim je stekla veliku popularnost, posebno u Kini i dobrom dijelu Azije. Prolazeći kroz svoj život i karijeru, rekla je da je počela svirati sa šest godina u obitelji glazbenika, i od djetinjstva je izuzetno sretna onim čime se bavi. Za nju je violončelo najbolji prijatelj, kojem se vraća u svakom trenutku. Naravno, nastup na Pričiginu imao je i glazbenu dimenziju, uključujući i - kao iznenađenje - pjesmu koju je Ana Rucner otpjevala na kineskom.
"Priča o Hajduku" slikovnica je autora teksta Vitomira Spasovića i ilustratora Matije Dražovića, predstavljena na početku posljednjeg dana Pričigina u Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Knjiga je nastala u suradnji HNK Hajduk i udruge "Pokret-aktivan i zdrav", te uz potporu Međunarodnog olimpijskog odbora i Hrvatskog olimpijskog odbora.
Posebno mjesto na svakom Pričiginu zauzima Dječji Pričigin, koji je još jednom okupio male pripovjedače u splitskoj knjižnici, ovoga puta gostovali su učenici osnovnih škola iz Solina, Šestanovca, Grohota, Jelse, Omiša, Pučišća i Splita. Posebne gošće bile su, pak, Lea Bezmalinović, Antonia Jurković i Anamaria Martinović iz Pučišća sa svojim Braškim batudama. Dječji Pričigin jedini je natjecateljski dio festivala, a čast da 2026. otvori 19. Pričigin pripala je pobjednicima Bartulu Huljiću (prošlogodišnjem pobjedniku) iz OŠ Jelsa i Loreti Jerčić (OŠ Pučišća). Na drugom i trećem mjestu su Mia Kusanović, također iz Pučišća, odnosno Kajo Milišić iz OŠ don Lovre Katića iz Solina.
A onda je došao red i na posljednji program: u sklopu godine posvećene Jakovu Gotovcu i Ivi Tijardoviću slušali smo priče o dvojici velikih skladatelja, ili o – kako kaže naziv programa – "Spli'skoj doti o' nota". Pod vodstvom Herci Ganza pripovijedali su ih Tijardovićev nećak i redatelj Branko Ivanda, unuk Jakova Gotovca i informatički stručnjak Orlan Mirković, glumica i pjevačica Helena Papić i predsjednik folklornog ansambla Jedinstvo Emin Sarajlić. Posvetu Gotovcu i Tijardoviću, rođenim u razmaku od nekoliko tjedana i nekoliko stotina metara, obogatio je i ženski zbog Marjanke.
Sarajlić se prisjetio veza Jedinstva i dvojice glazbenih velikana koje sežu još u godine nakon Prvog svjetskog rata, no socijalistički orijentiran zbor koji je 1937. dobio ime Jedinstvo trpio je progone kraljevskih vlasti, da bi nakon Drugog svjetskog rata bio nukleus svih kulturnih zbivanja u gradu.
Helena Papić, po mnogima najbolja Perina Štrambera iz Spli'skog akvarela, pričala je o načinu dobijanja jedne od ključnih uloga Tijardovićeve operete. Najljepša uspomena na to vrijeme ipak joj je gesta Ive Tijardovića, koji joj je nakon jedne od predstava donio veliki buket cvijeća, uz riječi da je ona sve o čemu je maštao pišući ulogu Perine.
Nakon najveće Perine, kao virtualna gošća iznenađenja posredstvom video snimka svom gradu vratila se i najveća Mala Floramye, operna diva Gertruda Bebi Munitić. U intervjuu koji je vodila Herci Ganza prisjetila se svog bogatog života, i velike karijere, od pjevanja u zboru splitske katedrale do najvećih svjetskih pozornica. Pjevala je i u Eru s onoga svijeta, no uloga koja ju je obilježila došla je kad joj je bilo samo 17 godina, i kad joj je sam Tijardović rekao "Ti si Floramye".
Za kraj su ostala dva predstavnika obitelji kojima su pripadali Gotovac i Tijardović. Mirković se sjetio djetinjstva i posjeta djedu Jakovu, za kojeg je rekao da je uvijek bio "kontra". Branko Ivanda je pričao kako je jedno vrijeme kao student živio s Tijardovićem i njegovom suprugom, Ivandinom tetom Nilom u Zagrebu. Imao je zapravo tri života, rekao je Ivanda, s jedne strane bila je obitelj i posebno supruga koje je obožavao, s druge kreativni skladateljski i slikarski, a s treće bilo je uživanje u društvu prijatelja koje je volio zabavljati. Nostalgični program završio je nastupom gradskog zbora Brodosplit s maestrom Vladom Sunkom.
Na kraju, izvršna direktorica Maja Vrančić zahvalila je publici i svim pripovjedačima, koje je na deset programa u tri splitske dvorane – Domu mladih, Hrvatskom domu i Gradskoj knjižnici Marka Marulića – gledalo i u njihovim pričama uživalo više od dvije tisuće ljudi, uz više od šest tisuća pregleda svih pet dana Pričigina na YouTube kanalu Pričigina, čemu treba dodati i gledatelje snimki prikazanih na Hrvatskoj televiziji. Bio je ovo festival na kojem se, kao i uvijek, i smijalo i plakalo, s novim i starim pripovjedačima – spisateljicama i spisateljima, ženama liječenim od karcinoma, glazbenicima, novinarkama i novinarima, učenicima osnovnih škola, interpretatorima baštine – od kojih mnogima ovo zasigurno nije posljednji nastup.
"Hvala vam, i vidimo se na 19. Pričiginu", pozdravila je Maja Vrančić vjernu pričiginsku publiku.
