Soparnik je autohtono poljičko jelo i neizostavan dio svake proslave.
Ne treba ga posebno predstavljati jer se radi o jelu koje je othranilo generacije Poljičana, a danas je delicija koja postaje sve popularnija, kako na području Dalmacije, tako i ostatku Hrvatske, ali i svijeta. Možda ćete misliti da pretjerujemo, ali nakon što pročitate razgovor s Mariom Stipetićem, sigurno ćete se složiti s našom tvrdnjom.
Njegova priča je filmska. Rođeni je Ličanin, a ljubav ga je dovela u Tugare, mjesto koje se nalazi u srcu nekadašnje Poljičke Republike. U tom živopisnom mjestašcu cijeli svoj život provodi Lucija, supruga i majka njihovih dvoje mališana. Njega ste možda zamijetili u medijima prije desetak godina. Herojski je spasio jednu djevojku iz gorućeg automobila i zaradio nagradu Ponos Hrvatske.
- U nesreći su smrtno stradale dvije osobe. Jednoj curi sam uspio pomoći tako što sam je izvukao iz zapaljenog automobila. Fiksirao sam joj vrat do dolaska pomoći i to se pokazalo dobro za djevojku - skromno se prisjetio Mario.
Danas radi u pomorskoj policiji i voditelj je ophodne brodice. No, njegova ljubav je nešto sasvim drugo i već spomenuto - soparnik. Zaljubio se u to poljičko jelo i danas sa svojom obitelji vodi ozbiljan posao.
- Punac i punica su radili soparnik i vidio sam da stoji puno stvari iza toga. Radi se o povijesnom jelu koje je zaštićeno oznakom zemljopisnog podrijetla na razini Europske unije. Najviše me privukao vizualno. Kada sam ga prvi put vidio, shvatio sam da ga nije lako raditi i da treba puno iskustva, a u soparnik sam se zaljubio na jednom piru u Naklicama. Bila je to ljubav na prvi pogled. Punac i punica su imali trideset godina iskustva, oni su me sve naučili. Na početku je bilo teško i treba dosta vremena za uspjeh. Trebaju ljudi biti zadovoljni i držati kvalitetu. Soparnik mora biti isti uvijek. Ako nam se kupac vrati, treba dobiti istu uslugu. To me najviše privuklo u svemu - priča nam Mario.
Dugo je vremena potrebno za napraviti pravi soparnik.
- Trebaju ukupno dva dana. Treba sušiti blitvu. Ako stavite mokru, od tog soparnika nema ništa. U Poljicima kažu da se "ispiša" i ne valja. Drugi dan je priprema, pečenje i pakiranje tako da je to jedan složen proces. No, ako imate uigranu ekipu, nije problem. Uhoda se sve - objašnjava nam.
Jedan je od rijetkih proizvođača ovog jela koji je iskoristio mogućnost prijave na EU fondove. I to uspješno.
- Prije tri godine smo prijavili projekt za rekonstrukciju pogona i proizvodnju soparnika. Dobili smo sredstva, a Europska unija je financirala 70% ukupne investicije, dok smo ostatak sufinancirali iz vlastitih sredstava. Kupili smo profesionalnu opremu, uredili prostor po novim normama, kupili smo panele za električnu energiju, gospodarsko vozilo, radili na marketingu... To nam je dalo pravi vjetar u leđa - kazao nam je.
Ovaj svestrani dalmatinski zet je došao na ideju soparnika to go.
- Kuća nam je uz cestu, a kada se završi projekt omiške zaobilaznice, cesta će se spojiti na taj dio prema Naklicama, Srinjinama, Tugarama i Žrnovnici. Imamo dosta parkinga ispred kuće, a već sad radimo dostavu put Splita. Soparnici se peku netom prije dostave, a odlučili smo da ljudi mogu kupiti svježi soparnik ispred naše kuće. Fetu smo stavili da košta šest kuna, što mislim da je pristupačno. Ljudi koji prolaze cestom kupe pokoju fetu, a nakon što zatvorimo, napravili smo self-service. Nude se zapakirani paketi koji se već nalaze po trgovinama. U pakiranju šest feta po cijeni od 35 kuna i ljudi se sami poslužuju. Dakle, igramo na povjerenje i poštenje kupaca i oni nam to iskazuju. Prepoznali su to kao dobru ideju i svi su oduševljeni. Ako nas netko prevari, prevarit će za 50 kuna. Neka je tome na dušu - priča nam Mario.
Njegov soparnik je završio na svim stranama svijeta.
- Svraćali su nam ljudi iz cijelog svijeta. Imali smo Kamerunce, Kolumbijce, Brazilce... Uzeli bi soparnik i sutra bi ga jeli u svojoj državi. Dolazili su nam stranci i taksijima na adresu, samo kako bi ga uzeli i ponijeli kući sa sobom. Zaštićen je zemljopisnom oznakom, što turistima znači jer je popularna diljem svijeta. Moramo se dičiti svojim proizvodima, od pršuta, zelja, vina pa do soparnika. Ljudi kada vide da proizvod ima oznaku, znaju da se radi po točno određenoj recepturi i s vremenom će to sve više prepoznavati - zadovoljno će.
Smatra da soparnik možemo iskoristiti na puno bolji način.
- Vidim dosta prostora za napredak. Ovaj dio Dalmacije je poznat po soparniku, koji ima ogromnu povijest iza sebe. Turisti traže autohtone stvari gdje god da dođu, a to je kod nas soparnik. Mislim da restorani, kruzeri, dućani trebaju uzimati takve proizvode i to je pravi put. Moramo iskoristiti svoje domaće delicije i biti ponosni na njih. Neka svi vide što imamo. Sama vlast hoće i trudi se pomagati malim proizvođačima. Nažalost, ima dosta papirologije i to stvara problem, pogotovo ljudima koji nisu baš informatički pismeni i stvara im veliki problem te treba poraditi na smanjenju papirologije. Nije bitna konkurencija. Važno je da što više ljudi proizvodi soparnik te da postane još prepoznatljiviji - savjetuje Mario.
Zahvalan je svima, a najviše puncu, koji mu je bio desna ruka.
- Imamo i dvije radnice i ne želimo se previše širiti i uzimati posla napretek. Važna nam je kvaliteta, a ne kvantiteta. Najviše sam zahvalan puncu, a ovo zajedništvo nas gura naprijed. Srećom, punica je u mirovini pa nekako uspijemo sve pohvatati. Nažalost, punac je umro prošle godine i ne može guštati u završenom projektu. Sve smo zajedno prolazili i šteta što ne može vidjeti sve ovo i sve što nas čeka u budućnosti - pomalo tužno govori.
Na kraju nam je najavio veliku investiciju.
- Planiramo otvoriti prvu kuću soparnika, da ljudi imaju gdje vidjeti kako se pravi soparnik i da odmah ide topao ispred njih. Usput će naučiti nešto o povijesti Poljica, soparnika i da vide da se Poljičani imaju čime ponositi - zaključio je Mario.
