Božić na Baniji. Ne znaju kako će s minusima tijekom zime ljudi u kontejnerskom naselju u Petrinji. Iako već gube nadu da će se uskoro useliti u svoje domove i osjećaju se zaboravljeni, ne gube ono jedino što im je preostalo – strpljenje.
“Kako mogu biti zadovoljna”, pita kroz suze Branka Beranić iz Petrinje. “Je li to život? Nije, ali živjeti moram. Nažalost, to je moj život.”
Život je to umirovljene 65 godišnje Branke koja je drugi Božić dočekala sama u kontejneru. Živi u dvorištu kod prijatelja jer njezin stan u centru Petrinje nakon potresa čeka rušenje, javlja N1.
Nitko je do sada nije kontaktirao. Kaže, sama je, a prioritet za dobivanje stana imaju roditelji s djecom.
“Osjećaj je strašan, usamljenost, skučenost, imam osjećaj klaustrofobije u ovom kontejneru svaki dan”, ističe Branka.
No, ovo joj nije prvi kontejner. Ali je trenutno jedini koji može nazvati domom:
“Imala sam jedan kontejner od civilne zaštite pa kamp kućicu s mora i bila je u lošem stanju, odvojio se pod. Nije bilo moguće živjeti, vratila sam ga i tražila sam nešto donekle za stanovanje i dobila sam ovaj kontejner od robne rezerve i sad sam ovdje već godinu dana.”
Kuća, ali hladna
A koliko je život u kontejneru težak, zna i ova obitelj u Glini.
Mirjana je zahvaljujući muževom braniteljskom statusu jedna od rijetkih koja Božić ove godine provodi i u novom domu – u koji je s obitelji uselila prije sedam mjeseci.
“Nakon 25 godina u državnoj kući, mi smo dobili napokon svoju kuću. Kuća baš nije u najboljem stanju jer je tu ipak petero djece, ali pomirili smo se sa sudbinom”, priča nam Mirjana Bubaš iz Gline.
Njena kći Lara kaže da je ipak bolje nego u kontejneru, a najviše joj se sviđa: “To što ne moram spavati u kontejneru i ne moram ići u kuću da bih vidjela poklone.”
Iako im je u novoj kući život bolji nego u kontejneru, potrebno je dodatno ulaganje. Uvjeti nisu idealni. Na katu gdje spava dvoje starije djece, jako je hladno, javlja N1.
“Ako budu veliki minusi, ne znam kako ćemo”, brine Marija.
A ne znaju kako će s minusima tijekom zime i ljudi u kontejnerskom naselju u Petrinji. Iako već gube nadu da će se uskoro useliti u svoje domove i osjećaju se zaboravljeni, ne gube ono jedino što im je preostalo – strpljenje.
