Bliži se blagdan svetog Martina, sveca kojeg će brojni Zagorci spominjati policijskim patrolama kada se budu pravdali zašto su popili čašicu više.
Mnogo anegdota kola o ovome panonskom vojniku, a možda je najupečatljivija ona kako je, vidjevši kako nekom siromahu zubi cvokoću od leda, otkinuo polovicu svoga plašta i dao mu da se pokrije. Priča kaže da ga je zapovjednik odmah pozvao na red. Martin mu je, onako kako samo Mađari mogu, nešto slično kao momci iz Debrecena Ćirinim Hajducima na Poljudu, odbrusio da bolje on s pola plašta nego njegova cijela armija u punoj opremi. Da je zbilja dobro zborio govori činjenica da nije umro kao mučenik, već je skončao prirodnom smrću. Ovu i mnoge druge legende o njemu, zapisao je njegov nasljednik sv. Grgur iz Toursa, valjda krateći vrijeme dok mu je u čast gradio nekakvu velebnu baziliku.
Martin je zaštitnik ni manje ni više nego jedne Francuske, zaštitnik je vojnika, vinara, konjanika, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo, Sumartin, Virje i Vranjic u Lijepoj našoj. Bogme, nema čega nije, a ako vas put nanese u kakav klub liječenih alkoholičara, vidjet ćete da i tamo često, uz sliku lokalnog moćnika koji sufinancira program ustanove, visi slika našeg sveca, posvuduše Martina. Njemu ćete se, ako ste ogrezli u alkohol, moliti da vas izbavi na pravi put.
Martin je nekim čudom zaslužio dobiti, ako ne najmanju, onda jednu od najmanjih, crkvica u Splitu koja je još u sakralnoj funkciji. Jutros sam imao priliku prolaziti pored crkvice kada je jedan vodič, u svojim pedesetima, vjerojatno na početku svoje nove karijere, zaustavio grupu od nekih osamdesetak Amerikanaca 'kruzeraša' i zakrčio put do te crkvice. I sad, ne možeš ni lijevo ni desno, pa slušaš što genijalac ima za reći. Vadi on informacije iz rukava kako je Martin naš Zagorac, kako se u nas krsti mošt, kako su oni upravo ispred najmanje crkvice na svijetu i kako svako jutro svećenik dolazi našim dominikankama služiti liturgiju. Sreća je da mu je grupa bila toliko velika, da oni što su ostali ispred ulaza u kafanu Kala i oni s druge strane s vrha Dioklecijanove ulice, nisu ništa čuli.
Posramljen onim što sam čuo, popeo sam se do sestre Maje da mi iz prve ruke kaže kako funkcionira crkvica i kada se u nju može doći. Sestra Maja je samozatajna, kaže da dan počinje molitvom, da ih ima sedam sestara i da kod njih vlada sklad. Nije joj do medija, pa ćemo se umjesto njenom životu u samostanu, posvetiti samoj crkvici.
Vrata crkvice su otvorena jutrom od 9 do 12 i poslijepodne od 15 do 18 sati. Sama građevina je smještena u Sjevernom zidu Dioklecijanove palače i prvobitno je služila kao hodnik-stražarnica. Kako hodnik (10 X 1, 64 m) nije bio predviđen za sakralni objekt i još je za vrijeme Turaka pokoja puška znala viriti kroz prozorčiće, vidjet ćete kasnije zašto. Crkvica potječe iz vremena hrvatskog kneza Trpimira, dokumenti kažu kako je u IX st. Trpimirov kapelan svećenik Dominik dotadašnju stražarnicu pretvorio u prvu kršćansku crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, svetom Grguru papi i ocu zapadnog redovništva svetom Martinu. Na arhitravu je, skupa sa svojim imenom, dao uklesati i ime Martina, drugog Trpimirovog kapelana. Uz samu je crkvicu osnovan i samostan Sestara dominikanki III. reda. Prvi put se samostan spominje u 14. st., a po predaji, osnovala ga je sestra dominikanka iz Žrnovnice koja je darovala zlatni kalež uz poruku da se ni u kom slučaju ne smije prodati ili otuđiti. Za vrijeme kuge u Splitu, sestre su preseljene u karantenu koja se nalazila u Sustipanskim barakama, dok je samostan, na nesreću, bio prepušten krađi i uništavanju. U tim je vremenima nestao i taj darovani zlatni kalež.
Samostan su sestre nakon nekog vremena obnovile, a hodnik je, kako bi ljudi od struke kazali, vraćen u prvobitno stanje. Tako su sestre, slijedeći naputke tadašnjih ljudi od struke, u hodniku iznad Zlatnih vrata umjesto pušaka držale metle. Tako je bilo sve dok se nije ukazao don Frane Bulić, arheolog i konzervator po pozivu, a ne samo po zanimanju. On je svojim utjecajem naredio da se crkvica obnovi, da se postavi novi oltar i pločnik.
Godine 1929., prilikom proširenja jednog prozora, otkrivena je jedna ploča s uklesanim natpisom: “Najvrjedniji svećenik Dominik, kapelan kneza Trpimira”. Za taj komad kamena don Frane Bulić je tvrdio da se radi o nadgrobnom spomeniku svećenika Dominika, njegova graditelja. Taj ćete natpis, ukoliko vas interesira, naći u Arheološkom muzeju, gdje se uz dopuštenje sestara dominikanki čuva.
U modernim se vremenima svake godine za puk organizira misa 11. studenog, dan kada slavimo Martinje i kada je svetac sahranjen. Tako će biti i ove godine s početkom u 17 sati. Opet će ulica biti zakrčena, ovaj put ne Amerikancima kruzerašima, već Splićanima i njihovim gostima, koji neće biti te sreće da uhvate mjesto u najmanjoj splitskoj crkvici. Tko još nije bio, toplo mu preporučujemo da dođe, nekako ta euharistija i ona Ponoćka što se organizira još za Badnjak svake godine na Marjanu, imaju posebnu draž… Sestra Maja nam je još šapnula da su svima koji se žele vjenčati ili krstiti svoje dijete tu, vrata otvorena. Jednako tako, svim laicima i ljudima u dobroj namjeri vrata su otvorena svakim danom prema već spomenutom jutarnjem i popodnevnom rasporedu.
